Ako će nešto svjedočiti o kompleksnosti našeg postojanja (kada jednog dana nestanemo) to će biti građevine i knjige.
Građevine, o monumentalnoj ambiciji čovjekovog Tjelesnog, nezajažljivoj potrebi da se osvoji materijalno, da se stavi pod kontrolu, da se dotakne nebo u onom biblijskom smislu. Sve izgrađeno u sebi nosi jednu ciglu babilonske kule.
Knjige, s druge strane, svjedočit će o ništa manje monumentalnoj ambiciji ljudskog duha. Od protoknjiga, hrapavih papirusa išaranih piktogramima i hijeroglifima, sakrosanktnih pergamenata uvezanih u kožu, preko Gutenberga i incunabula, do digitaliziranih knjiga 21. Vijeka, čitavo ljudsko duhovno, intelektualno i umjetničko putovanje sadržano je u nešto papira i tinte.
Knjiga je, naravno, neutralna, amoralna, nema čak ni odnos prema ideji zapisanoj u nju. Zatvorena, spava na polici, u sanduku, u podrumu, tiho i strpljivo čeka, ne skrećući pažnju na sebe (možda bi čak voljela da je ostavimo na miru). Kada neka nesmotrena ruka rastvori korice, knjiga otkriva svoju utrobu bez otpora, hladno i pospano. Svijet upisan u nju je potencijalan, latentan svijet. Na nama je da ga ovaplotimo snagom svoje svijesti (i mi to radimo, strastveno). Svoje emocije, nagone, nesvjesne težnje kačimo knjigama kao praporce kojima one zvone kroz gluhu noć. Knjige volimo, mrzimo, sukobljavamo se s njima, i što je najstrašnije, bojimo ih se. Onda ih spaljujemo, zlurado pocupkujući oko lomače, misleći da ih boli, da se muče, da im nanosimo zlo. Knjigama je svejedno. One su prisutne, množe se nezadrživom brzinom i imaju jednu jedinu funkciju koju ispunjavaju s tananom preciznošću: čuvati od zaborava. Koga i šta, njih nije briga. Knjige su trajnije od ljudi. Nas bez ikakve sumnje čeka smrt i, sasvim izvjesno, ambis zaborava. Zato sanjamo o besmrtnosti, u knjige upisujemo vlastite vizije potrage za vječnim životom, znajući (čak i u trenutku dok zapisujemo) da će nas ta ista knjiga najvjerovatnije nadživjeti. Otpornije su od nas. Svi bogovi ljudske historije objavljivali su se kroz knjige, mudro pristupajući ljudskoj krhkosti s dubokim nepovjerenjem. Panteoni se smjenjuju i reduciraju, ali bogovi opstaju. Makar kao informacije, daleka sjećanja (kao kad se za porodičnim stolom pokušavamo prisjetiti nekog davno umrlog rođaka).
Knjige nas čuvaju, one su urne naših duša, čarobne lampe iz kojih iskaču naše ideje, fragmenti naših ličnih povijesti, ostaci naših sanjarenja. U svojoj tvrdoglavosti knjige opstaju kroz vijekove, većina ih se izvuče ispod čekića vremena, nijemo čuvajući apstraktno blago, misli i jezik ljudi koje odavno prekriva prašina.
