Cesta.
U prašini izdiše
čovjek.
Niz njega curi
gusto žutilo
s oteklih butina
kao
iz nabreklog saća.
Zaziva glasom
što mora se
čuti
Adonaja
Nevidljivog.
Simeon ćuli
uši
dušom
ćuti
odaziva li se glas
u vjetru
lepetu krila
prašini
Ništa.
Odozgo,
u ime
Adonaja Gluhog,
Simeon baca
komad hljeba i urla
da čovjeka
sakrije od
gluhote.
