Autorski prvijenac Benjamina Bajramovića Itake je primjer vrhunski izvedenog
romana jedne generacije. Od četiri perspektive, koliko ih sadrži roman, tri su pričaju književni
likovi koji pripadaju postratnoj generaciji bosanskohercegovačke mladeži. Odlazak Jakova u
Njemačku, suočava Mašu, Nećka i Delboja sa pitanjem vlastitih neriješenih egzistencijalnih
pozicija. Istovremeno, mozaik njihovih individualnih priča, ukazuje na mnogo dublji
društveni problem. Naime, cijela jedna generacija ljudi živi u stanju neprestane
egzistencijalne tjeskobe koju ne uspjeva artikulisati, ponajviše jer je opterećena veličinom
trauma prethodne, starateljske generecije, u odnosu na koje vlastite krize osjeća nedostojnim.
Da je riječ o spisateljskom majstorstvu izuzetnog talenta se, između ostalog, može primijetiti i
u Bajramovićevoj autorskoj suptilnosti. Težine trauma prethodne generacije su skrivene u
odnosima Maše i njene majke, Nećka i njegovog oca i maćehe, Delboja i tetke, ali i u
odsustvu likova Mašinog oca ili Delbojevih roditelja. Jugonostalgija je i prenesena,
opterećavajuća, simbolička kategorija, ali i vlastita mitološka utopija izgrađena od tuđih
sjećanja. Ta dvostrukost je simbolički vidljiva u išaranom liftu Rade Končar ili u Nećkovom
gađanju upljuvanim papirićima postera Zdravka Čolića ili na mnoštvu drugih mjesta u
romanu.
Za Bajramovićeve spisateljske odabire u Itakama se može reći da su savršeno
opravdani. Uzet ću nekoliko primjera. Tri stila pripovijedanja, njihove različite sintakse, ritam
rečenice ili poređenja koja su u njima korištena odgovaraju psihološkim profilima likova.
Ponavljanje radnje i dijaloga se ne osjeća kao suvišno, već postaje mjesto na kojima je čitalac
obraća pažnju na detalje. Sporedni likovi nisu puko sredstvo za održavanje ritma naracije,
nego se svakim od njih otvaraju nove mogućnosti etičkog preispitivanja likova i društva.
Složena kompozicija romana nije nametljiva niti predstavlja prepreku čitanju, štaviše,
Jakovljeva priča o psu koji je izgubio svoj rep, koja se prožima kroz tri naracije, omogućava i
simboličku analogiju neizrečene frustracije generacije i znak da je ispričana scena zaključena,
te da autor prelazi na sljedeću.
Sve navedeno i mnogo šta još što ovdje nije navedeno, ukazuje na to da su Itake Benjamina Bajramovića roman izuzetne estetske vrijednosti, etičkih pitanja i
prije svega izvor jednog unikatnog čitalačkog užitka.
