Itake su roman pisan izvrsnim poetskim stilom koji pokazuje da je Benjamin
Bajramović jedan od najtalentiranijih pisaca svoje generacije na štokavskom govornom
području. U posljednje četiri godina imao sam priliku da kao član žirija nagrade Mirko Kovač
pratim romanesknu produkciju mladih pisaca na štokavskom govornom području i nisam
naišao na roman ovako raskošnog narativnog i poetskog talenta kakav se ostvaruje u
Bajramovićevim Itakama. Takvi romani su pravi književni događaji za sredinu u kojoj
nastaju, jer pored svoje nesporne vrijednosti nagovještavaju da njihov autor u svom razvoju
može presudno obilježiti njeno književno stanje svojim budućim djelima.
Bajramovićev izuzetan književni dar dolazi do punog izraza na dvije razine narativne
strukture, kompozicionoj, unutar koje se četiri priče sklapaju u cjelinu ne direktnim
narativnim vezama, već istim događajima o kojima pričaju iz različitih narativnih perspektiva,
i pripovijednoj u kojoj se u naraciju uključuju elementi poetskog i dramskog iskaza. Zapravo,
moglo bi se reći da se u ovaj roman u maksimalnoj mjeri ulila poezija, i to poezija u gradanji
niza slika unutar rečenica, pa potom u razvijanju atmosfere u priči, a onda i u emotivnoj liniji
priče. Takva narativna strategija traži maksimum od pisca – gradnju rečenice u kojoj poetska
sredstva, prije svih poetske slika, metafora, simbol, metonimijska redukcija itd. nose
fabularnu liniju, pa se u stapanju poezije i priče ostvaruju maksimalni estetski učinci. Na
drugoj strani, elementi dramskog žanra također ulaze u ovaj roman, koji bi se zbog načina
inkorporiranja drame u priču mogao odrediti i kao narativna drama. Itake su roman zasnovan
na priči koja se odvija na osobenoj dramskoj pozornici, siromašnoj Delbojevoj podrumskoj
kafani u koju svakodnevno dolaze romaneskni junaci vezani prijateljskim odnosima,
egzistencijalno određeni generacijskom dramom u tranzicijskom društvu i dovedeni u
egzistencijalni tjesnac, gotovo ćorsokak u kojem moraju donijeti presudne životne odluke.
Poetizacija, vizualizacija, hromatizacija i dramatizacija narativnog iskaza rezultiraju
vrhunskim stilom, a unutarnja, psihološka prije svega i uz nju nužna etička, napetost priče
rezultiraju takvim stupnjem zanimljivosti da se Itake ne čitaju, već gutaju. Zato čitatelj i ne
može biti izvan romana, već ulazi u njegov prostor, obuzimaju ga njegovi etički problemi,
saučestvuje sa junacima, postajući jedan od njih ili u katarktičkom učinku svi oni skupa.
Drugim riječima rečeno, čitanje romana se pretvara u saživljavanje sa egzistencijalnim
situacijama junaka, da bi se u jednom momentu shvatilo kako je čin čitanja izjednačen s
činom prebacivanja iz čitaočeve u zbilju junaka. Takav učinak u čitanju ostvaruju samo
najbolja djela i pisci izuzetnog talenta.
Organiziran u četiri odjelite priče koje se baziraju na istom narativnom prostoru i oko
istih događaja, Itake su prvi pravi generacijski roman u bosanskohercegovačkoj književnosti.
Prvi pravi generacijski roman, jer je Bajramović uspio sažeti naše vrijeme u etičku dramu
svojih junaka i unutar tog vremena problem mladih ljudi u kontekstu posvemašnjeg
društvenog beznađa. Maša, Nećko, Delboj i Jakov su junaci koje svakodnevno srećemo oko
sebe u onim mladim ljudima koji ne mogu ostati ovdje, u tranzicijskom beznađu zemlje
obilježene destrukcijom svih društvenih vrijednosti, a istodobno njihov odlazak vani u potrazi
za sigurnom egzistencijom u sretnijim zemljama i stabilnijim, organiziranijim društvima traži
unutrašnje, etičko prije svega, preispitivanje. Zato su Itake roman o generacijskom udesu u
današnjoj BiH, ali i svim perifernim zemljama, roman, dakle, o stanju svijeta u ekonomskoj
migraciji, ali i roman o ljubavi, o prijateljstvu, o generacijskom sudaru u kojem starija,
prethodna generacija zna da je iznevjerila sva očekivanja mladih, a mladi ne mogu riješiti
društveni konflikt, jer je on koliko nerješiv toliko i beznadežan. U takvom egzistencijalnom
ćorsokaku zatičemo junake romana u kojem svi čeznu svoje Itake kao mjesta egzistencijalnog
spasa i smisla, a pri tom svako od njih prozrijeva da tih mjesta nema, no uprkos tom
prozrijevanju ne odustaje od nade da će možda nekad i negdje pronaći to svoje utopijsko
mjesto.
Četiri priče i četiri različite narativne perspektive funkcioniraju u romanu kao osobena
narativna ogledala. Pri tom svako od njih odražava u sebi preostala tri provjeravajući njihovu
etičku, psihološku i ukupnu egzistencijalnu istinitost, a istodobno funkcionira i kao
samostalna cjelina. Prve tri priče su ispovijedne, a četvrta pripada neimenovan, pomalo
neodređenom naratoru kao svjedoku događaja o kojima se pripovijeda u romanu. Prva,
Mašina priča, otvara se za Nećkovu, pa potom Delbojevu, da bi se vdijelo kako pričaju o
istom prostoru, istim događajima, istim problemima, ali tako da svako od njih u svojoj
ispovijesti ispriča svoj ukupan život, unutrašnje konflikte, ali konflikte sa sredinom. Zato su
to autobiografske ispovijedne priče, maltene, zaokruženi romani, ali istodobno i dijelovi
ukupne narativne drame.
Kao vješt i talentiran pisac, Bajramović je u ova tri junaka ugradio metonimijske figure, pa
Maša, Nećko i Delboj sociološki odražavaju stanje gerenacije. Njima će se po toj logici
sociološke podloge u narativnoj metonimijskoj figuri pridodati i Jakov, oko kojeg se plete
etički konflikt i ljubavna priča između njega i Maše. Tako smo u romanu dobili narativnu
dramu, a četiri priče funkcioniraju kao sociemske narativne figure koje preispituju društveni
trenutak, da bi se u etičkom i ljubavnom konfliktu otkrila i njihova psihološka dubina. Kao da
je u nekom od filmova socijalnih drama Mikea Liegha, s napomenom da je Bajramovićev
talent ne samo narativan, poetski, dramski, već i filmski, čitatelj uviđa složene relacije među
romanesknim junacima, da bi u četvrtoj priči spoznao kako ona prati Jakova, njegov pogled
na ispričane događaje, ali ne tako da je priča sam junak, kao i prethodne tri ispovijesti, već
narator svjedok.
Bez namjere da u ovoj recenziji interpretiram roman, to, uostalom, okviri recenzije i ne
dozvoljavaju, podvlačim da se on na kraju razvija u svojevrsnu dramu apsurda u kojoj je
društveno zlo prodrlo iz vana u junake, ali nije ih porazilo iako ih razara. Itake se u takvoj
perspektivu ukazuju kao roman o tranzicijskom životu kao procesu razaranja i
egzistencijalnog poraza, ali u kontrapunktu kao etičkom načelu stalno prisutnom u priči, i kao
roman otpora tom razaranju energijama empatije prema drugima, ljubavi i prijateljstva.
Jednom riječju, Itake su vješto organiziran, perfektno ispričan, narativno slojevit roman s
majstorskom poetskom rečenicom i psihološkom dubinom kojeg je napisao pisac velikog
talenta i književnog obrazovanja.
