PETKO Ispričat ću vam dvije kratke priče.
Davno, jako davno, na Istoku, živio je pjesnik po imenu Kajs.
On je volio ženu koja se zvala Lejla.
I ona je voljela njega. Željeli su se vjenčati.
Kajs je zatražio Lejlinu ruku, od njenog oca.
Otac je odbio, iz njemu poznatih razloga.
Neko kaže da je Lejla bila obećana drugom,
neko da otac nije volio pjesnike,
a neko da je Kajs već tad pokazivao
znake one nezdrave opsesije
koju samo ljubav može poroditi.
Opsesije koja je tanka i skliska,
kao sirat ćuprija razapeta između dženneta i džehennema.
A ljudsku prirodu džehennem mami,
kao što svijeća mami leptira.
Lejla se udala za drugog i odselila s njim na Zapad.
Kajs je ostao na Istoku,
naoko cijeli,
ali nedostajalo ga je tačno pola,
onoliko koliko je Lejla odnijela sa sobom.
Skrenuo je pameću
i ljudi su ga prozvali Medžnun, Opsjednuti,
jer se činilo kao da mu je džin zasjeo na ramena.
Medžnun se sklonio u pustinju i lutao njom,
recitujući pjesme vjetru i pjesku,
kao da ih recituje Lejli.
Mnogo godina kasnije, Lejla je umrla.
Medžnuna su pronašli, mrtvog, na njenom grobu, na Zapadu.
U spomenik je uklesao stihove:
Prošao sam Lejlinim gradom
Ljubio sam ovaj zid, pa onaj,
Ne zato što volim ovaj grad,
Već onu koja živi u njemu.
Kasnije su pobožni ljudi ponavljali te stihove kao molitvu,
misleći da je Medžnun, ljubeći svijet,
volio boga koji mu je suština.
Ne znam.
Čudne su sve te stvari koje imaju veze sa ljubavlju.
