Život kakav si zaslužio. On je to rekao. Narod kakav si zaslužio.
Zemlja kakvu si zaslužio. Zašto moram zaslužiti bilo šta? Na putu
ovamo prošao sam grad. Skoro cijeli. Sve njegove rupe u asfaltu,
otpale fasade, nemušto okrečene spomenike, drndave tramvaje,
prljave pijace, pokvarene odvode, iskrivljene ograde, jeftine tende,
ispljuvane izloge, usrane parkove, šljašteće bogomolje, istrule
drvorede, zahrđale biste velikana, smrznute ulične prodavače,
drhtave prosjake, namrštene prolaznike, ćelave revizore, tužne parove
koji misle da će sve biti uredu, zabrinute studente s knjigama
u rukama, beslovjesne trutove koji dudlaju nargilu i pozdravljaju
se sa “selam, brate”, uplašene časne sestre koje idu u grupama kao
svrake, naborane čistače ulica, djecu mrljave labrnje koji dreče za
ovim ili onim, neispavane roditelje koji mrljaju labrnju svoje djece
čokoladom ili sladoledom da ušute, da konačno ušute, zbunjene
policajce koji na prste broje koliko dana do penzije, Jehovine
svjedoke i Hare Krišne, bule oborenih pogleda, idiote koji jedu
u indijskom restoranu, glupane koji jedu u sushi restoranu, seljake
koji jedu po ćevabdžinicama, buregdžinicama, aščinicama,
papke koji bacaju smeće s prozora jer u svom selu su navikli da
ga krava pojede, nesretnike koji prodaju knjige na ulici jer samo
nesreća tjera da prodaš knjigu, budale koje knjige kupe i ne čitaju
ih, analfabete u odijelima, referente u vladi za ovo ili ono, praznoglavce
sa službenim vozilima, praznoglavce sa službenim vozilima
pod rotacijom, državne službenike čije kancelarije smrde kao
pepeljare, nadrkane konobare, još nadrkanije mušterije, propale
književnike s baburama umjesto noseva, Jakova negdje zadovoljnog
sobom i sebe na ogradi između Mašine i Jakovljeve zgrade
s dobrom zalihom alkohola, jeftinog. Šta bi bilo da sam pristao?
Brojim flaše. Bit će dovoljno da me resetuje. Da mi omogući da
se resetujem. Ima tu još faktora. Poniženje, naprimjer. Totalno
poništenje dostojanstva. Noć je mlada, ima vremena. Nekoliko
ljudi je prošlo maloprije. Gledali su me onim brzim pogledom
za koji misle da je neprimjetan. Izgledam kao beskućnik, jasno.
Prosjak, šta već. Rovim po kontejnerima. Rušim ugled onoga što
se moderno zove nejberhud. Ništa još ne mogu te dobre, zabrinute
komšije. Alkohol je siguran u ruksaku. Poslije će njihova malograđanština
dobro poslužiti. Ništa ne uživa u tuđem poniženju
kao malograđanština. Puna usta štamebrigaštamebrigaštamebriga.
Briga ih je, itekako. Svjetla još uvijek popaljena po stanovima.
Još jednom se vrte kanali na televizoru prije gašenja. Grije se po
čaša mlijeka. Piša se još jednom prije spavanja. Peru se zubi onom
četkicom na baterije, čija se glava vrti, da dobro očetka ostatke
hrane i loše bakterije. Večer se pretapa u noć. Još malo i ići će se
na spavanje. Sutra je radni dan.
