Kiša pada strpljivo. Obara se kao jato pijanih ptica, juriša vedro
i snažno, vraća se kući, zemlji, duboko dolje, da potopi, uguši,
oplodi. Klokoće u olucima, žljebovima, pukotinama, probija u
šupljine, ureze, rupe, udubljenja, osvaja kaldrme, ceste, trotoare,
utiče u rovove i cijevi, u uši i ždrijela, ulijeva se u mjesta na kojima
nema svjetla, u budžake gdje se kote slijepa bića, u legla gamadi,
paukova i miševa. Ispire sve van, na vidjelo, pročišćava, krsti, daje
šansu, nov život. Želim da isturim lice da pokisne, da me udara
po obrazima, usnama, oči bi mi bile otvorene, kiša bi zamijenila
suze, izgledalo bi da plačem za nečim, za srećom. Kiša ipak pada
neselektivno, svejedno joj je kuda i niz koga se slijeva.
Ispod očerupane krošnje student s teškim koferom čeka taksi.
Pokušava upaliti cigaretu. Iz kofera miriše domaća hrana. Stidio
se zbog toga u autobusu. Kad dođe u sobu, bit će mu drago.
Tramvaj nailazi pored njega glasno, neoprezno. Mladić u tramvaju
gleda mladića ispod krošnje. On kašlje dok uvlači dimove jer
je tek počeo pušiti. Pored njega je teški kofer. Mladić u tramvaju
pomišlja koliko je težak tek spakovan kofer. Razvedeni taksista
sjedi u upaljenom autu. Očima prati brisače. Odbio je mladića s
koferom, ni sam ne zna zašto. Radio krči. Čuje svaku petu riječ
prenosa. Očima prati brisače kao ruke hipnotizera.
Kiša se porađa u hiljadu komadića. Rije dublje i dublje, u kamen,
u stijenu, u ilovaču, u glinu, u šljunak, u kosti. Lije niz ukopane
kosti, zglob po zglob, kost po kost. Koštana bjelina buđi.
Svježe meso truli, nestaje. Kiša prodire još dublje, u zemlju, u zatrpane
ruševine, u razbijene mladosti, u raštrkane snove, glasove
utihnule i zbrisane. Kroz pokisli prozor mladić upija nadgrobne
spomenike. Zemlja je ista i ovdje i tamo. Čudovište gladno ljudi.
Tramvaj ostavlja groblje. Kisnu nišani i križevi, nijemo tonu u zemlju,
pozelenjeli i nakrivljeni. Džaba kisnu. Neće nikad prolistati.
Čuda su možda moguća, ustati i otići. Sjesti negdje u ravnicu,
gdje nema brda koja zaklanjaju vidik, u neku livadu u kojoj
zuje pčele i visoka trava se njiše na vjetru. Leći u zelenilo i gledati
nebo, nepregledno, nesputano, beskonačno
