Kuća je mirna, potopljena u noć kao oronula lađa. Leži pitomo i spokojno, lijepa u svom raspadanju. Ubila je četvero ljudi. Nađeni su na pragu, intenzivno mrtvi.
Prvi u komadima.
Drugi, beskućnik, sijed i ispijen, kao da je umro od starosti.
Treći, mladić, oderan, koža je ležala pored njega kao staro odijelo.
Četvrta, djevojka, mrtva i blijeda, ispremetanih organa.
Kuća ih je usisala, prožvakala i ispljunula kao gadan zalogaj.
Mordekaj je znao ono što drugi ljudi nisu: kuća se probudila, i kao sve što je bunovno, hirovita je i okrutna.
Vrata su iskrivljena i drže se na jednoj klimavoj šarci. On pokuca i zakašlja se.
“Dolazim izdaleka, noge me bole. Volio bih da budem tvoj gost”.
Tišina.
Vrata se oprezno i škripavo otvaraju. Mordekaj uđe svojom voljom.
Unutra, kroz mrak se nazire: izjeden i prljav tepih, krhotine namještaja, hladan kamin, krezav kristalni luster. Mordekaj se osvrnu oko sebe. Tužna je duša ove kuće.
“Sigurno ti je hladno”, reče on i naloži vatru u ledeni kamin.
Kuća zaškripa svojim daskama.
Mordekaj prokuha čaj na vatri. Iz zarđalog lončeta ispi prve gutljaje. Kuća trepnu tapetama.
On sjede na rasparan kauč. Kroz jata i jata prašnjavih zrna sažaljivo gleda ucviljenu sobu. Kuća zijeva svojom propašću. Zaboravila je ugodnost stanovanja, zaboravila je prijateljstvo.
Mordekaj pijucka topli čaj.
Kuća iščekuje. Klimavi podovi bruje strahom.
Mordekaj zapjeva, tiho, melanholično. Pjeva podu, tepihu, lusteru, spratu, stepenicama i tavanu. Pjeva uznemirenoj kući. Uspavanka iz vremena prije sjećanja miluje otvrdle zidove. Vani šuma prosijava mjesečinu. Čuju se zrikavci.
Mordekaj tiho pjeva.
Kad bi neko u tom času prošao zaraslim putem, vidio bi kroz muzgava stakla pucketavu svjetlost i kuću koja, poput očiju, zatvara svoje prozore.
Kuća tone u san, ugodno i glatko, poput umornog djeteta. Više neće nauditi nikome.
Jer sve stvari na svijetu trebaju malo ljubavi
