Usred gaja stajalo je neobično drvo. Od pamtivijeka su se njegove grane prostirale duboko pod zemlju, lišće rađalo i umiralo u podzemnom mraku, a korijenje štrčalo u vazduhu. Tako je to drvo živjelo. Putnici i šetači, prolazivši gajem, izbjegavali su ga, kao simbol neprirodne smrti. Izdaleka se i činilo mrtvim. Najhrabriji su prilazili, svakih nekoliko godina, razgledali stablo, buljili u golo korijenje koje se, kao krošnja, prostiralo nad njima. Otkidali su komade kore i kopali za plodovima. Zatim su bježali, iznenađeni svojom hrabrošću. Ubrzo bi i sami postajali parije, ljudi bi ih izbjegavali kao gubu, kao one koji su obilježeni fatalnim znakom Naopakog Drveta, one koji su predodređeni za propast. Ništa im se nije događalo, osim što su umirali usamljeni i bijedni, izopćeni od društva koje nije razumjelo radoznalost. Umirali su stežući košpice ploda i sasušene listove drveta, misterije koje nisu uspjeli odgonetnuti.
Mordekaj je sažaljivo posmatrao korijenje Naopakog Drveta. Činilo se da siše vlagu iz samog zraka, i tako živi.
„Na ovom mjestu dogodilo se nešto važno.“, pomislio je Mordekaj.
Nešto veliko.
U gaju cvrkutale su ptice. Pčele, muhe, ose i obadi zujali su svuka uokolo. Trave su se njihale i krošnje šumile. Sitni glodari valjali su se u busenima. Gaj diše svoje ljeto. Mordekaj je prišao. Osjetio je nježni zadah vlage koji se širio iz korijenja. Oko Naopakog drveta bila je čistina. Kao da ga je sam gaj izopćio, i ne želi imati ništa s njim. Mordekaj se namrštio.
„To ne valja“, mislio je, „zar je važno rasteš li prema gore ili dolje.“
Sjeo je i naslonio se na stablo. Vidio je obrise grana i vrškove listova koji vire iz vlažne zemlje. Dotaknuo je naboranu koru. Kroz jagodice je zastrujao puls, ujednačen, ritmičan i dalek, kao jecaj. Sa ogoljenih vršaka listova kapala je rosa, jurila na gore, prema korijenju.
„Suze“, pomislio je Mordekaj.
Do mraka je sjedio, naslonjen na stablo, i osluškivao tužni život drveta. Zatim je shvatio: svaki trzaj, kap, šum i drhtaj je izvinjenje.
„Ovo drvo živi da bi tražilo oprost od svijeta.“, rekao je u sebi Mordekaj.
Odlučio je prenoćiti uz drvo. Mjesečina, njegov saveznik, sklopila mu je oči.
Sanjao je strašan san. Zemlja je gola, kao tek rođena beba. Dva lica, muško i žensko, ogrezla u pohlepnu znatiželju. Zatim lica nebrojena, zla i dobra. Vriskovi, paljevine, iskopani grobovi. Nebo šuti. Zemlja šuti. Samo ljudi govore i lažu. Lažu beskrajno, lažu kao da pravde nema i neće biti.
U Mordekajevom umu je bljesnulo saznanje. Ovo nije bilo kakvo drvo. Čitav je ljudski rod došao i otišao pod njegovim granama i njegovim očima.
„Ti si Prvo Drvo.“, prošapta Mordekaj, „Ti si Drvo Saznanja.“
„Od sramote si svoje lice sakrilo u zemlju. “
„Ti misliš da si krivo za nedjela svih ljudi jer je neko, davno, jeo tvoje plodove.“
„Zato tražiš oprost, ali ne shvataš, da su ljudi preodređeni za to, kao što si ti predodređeno da daješ plodove. Nedjela su ljudski plodovi.“
Drvo je plakalo svojim biljnim jezikom. Jecalo je i zavijalo svojim korjenjem. Treslo se i drhtalo, te na kraju rascijepilo na pola, kao da ga je udario grom.
Mordekaj se probudio znojnoga lica, čisteći kosu od zemlje i mahovine. Sunce je već odavno pulsiralo na plavom nebu, kao prišt.
Prislonio je obraz na koru i prošaptao je: „Oprošteno ti je, odavno ti je oprošteno.“. Zatim se okrenuo i otišao.
Iduće jutro, na jednom korijenu izrastao je pupoljak. Teškom se mukom savjest stabla umirila. Ali nikoga nije bilo da pupoljku svjedoči.
