Mit
Mannov roman Josif i njegova braća otvara se slikom mladog Josifa koji, zagledan u tamno dno bunara, razmišlja o prošlosti. Što dublje njegov pogled prodire, odraz postaje tamniji dok se, najzad, ne pretvori u sjenku. Otrgnuvši se od magije bunara, Josif otrči dalje u svoj svijetli dan – u nebo, šatore, koze i pustinju koji ga okružuju – svjestan da svjetlo svijeta počiva na tamnim temeljima. Dubok je bunar prošlosti, kaže Mann, trebamo li ga nazvati bezdanim?
Za Mannov roman mit je podzemni kontinuitet historije, ponornica koja u stopu prati tok vremena. Nije slučajno Bruno Schulz Josifa izuzetno visoko cijenio, prepoznavši u njegovom bunaru vlastitu opsesiju – onu o tamnom porijeklu svjetlosti, o svijetu koji u sebi skriva jedan drugi svijet, zapravo, u Shulzovom maniru, o svijetu koji se pretvara da je potpuno drugačiji svijet.
Bruno Schulz je bio učitelj crtanja. Proveo je život u Drohobyczu, provincijalnom gradiću u Galiciji. Kao i mnogi gradovi Istočne i Jugoistočne Evrope opstao je kroz bučne smjene carstava i sila: Poljsko-Litvanskog Komonvelta, Ruskog Carstva, Austro-Ugarskog Carstva, Poljske Republike, Sovjetskog Saveza i, na kraju, Trećeg Rajha. Sile su se uzdizale i padale, a Drohobycz je šutio, kotrljajući se tamo – ovamo, kao kamen pored puta.
Schulz je rijetko putovao, i kada jeste, obuhvatao ga je nemir i čežnja za povratkom. Drohobycz je bio njegov svijet. Sve što je znao o svijetu, sve što je htio znati – dolazilo je kroz prozor njegove sobe, kroz izloge, lica prolaznika na ulici, iz dubina djetinjstva i, naravno, iz knjiga. Bio je samotnjak, čovjek neprilagođen i neprijateljski raspoložen prema svijetu u kojem je živio. Istinskim domom smatrao je knjige, crteže i svoj senzibilni um, koji je bio uređen poput stare kuće njegovih roditelja, s kraja 19. vijeka. Tu se osjećao sigurnim. Njegov biograf, Jerzy Ficowski kaže da je Shulza čitav život pratio osjećaj neposredne opasnosti…potpuno se gubio u velikim grupama, među nepoznatim ljudima i okruženjima. Osjećao se plijenom zastrašujuće posebnosti koja je obilježila njegov život.
Schulz je napisao dvije zbirke priča: Prodavnice cimetove boje i Sanatorij pod klepsidrom. Nekoliko fragmenata i par neobjavljenih kratkih proza sabrano je u knjižici Republika snova. Čitav njegov genij stao je u tri tanke knjige.
Sve njegove priče bave se njegovom porodicom, njihovom kućom i očevom trgovinom. Schulzova mitopoetika obesmrtila je svakodnevni porodični život i uzdigla ga na nivo jednog ličnog panteona. Za razliku od Mannovog historicizma u književnoj obradi mita, u Shulzovim pričama historija je mitu potpuno podređena. Otac, majka, Adela (služavka), on sam, njegov rodni grad Drohobycz, postaju mitske verzije sebe, ne bolje ili gore, već autentičnije, iskonskije, značajnije.
Činjenica da je Schulz, u svojim pričama, sam sebe nazivao Jozef, dovoljno govori o povezanosti sa Mannovim romanom. Često se govori o njegovoj istovjetnosti sa Kafkom, pogotovo zbog Schulzovog alter-ega koji se imenom podudara sa Jozefom K. iz Procesa. Teško je zamisliti izluđenog, birokratiziranog, hladnog Jozefa K. izgubljenog u mislima, pogleda zadubljenog u mitske dubine Bunara Historije. Podudaranje u metamorfozi također nije isto. Kafkin Gregor Samsa bespomoćna je žrtva, ne samo misteriozne promjene, već i svoje malograđanske porodice čiji su odnosi, također, birokratizirani. Schulzov otac, naprotiv, pretvori se u raka kojeg porodica greškom skuha: no on, i takav, pušeći se, bježi iz lonca i nastavlja život negdje drugo, u nekoj drugoj mitskoj realnosti. To je samo jedna od očevih metamorfoza. Svaku od njih porodica poštuje gotovo religiozno i svoj život joj prilagođava. Nijedna od njih nije kafkijanska noćna mora, već rađanje novog mita, vitalna, zaigrana.
Materija
Shulzova mitopoetika daleko je više spinozistička. Spinozinu maksimu Deus sive natura, Schulz je pretopio u nešto drugo: Bog je materija koja se igra, ona diše, sanja i neprekidno mijenja oblik. Bog nije izvan nje, nego u njenom pretapanju. Spinoza je Boga tražio kroz geometriju, Schulz kroz maštu.
Nema mrtve materije. Beživotnost je samo privid, iza kojeg se kriju nepoznati oblici života. Stvari se pretvaraju, mijenjaju maske, da bi se sačuvale od naših pogleda. Tako je Schulz objasnio svoj monizam, ne tako različit od Spinozinog, ali topliji, ljudskiji.
Otac, Jakob ( Mannov Josif!),je centralna figura schulzijanske mitologije. On je osobenjak koji fizički nestaje, u priči Iskušenje, kralj ptičjeg kraljevstva na tavanu u Pticama, prorok misterioznog demijurga svijeta lutaka u Traktatu o Manekenima, buba-švaba u Bubašvabama, besmrtnik u Sanatoriju pod klepsidrom. On je protejski lik, neuhvatljiv, ekscentričan, gotovo primordijalna figura. Uspoređujući Schulzovog Jakoba i Kišovog književnog oca, Eduarda (Bašta, pepeo; Peščanik), nailazimo na sličnosti, na fiksaciju iste jačine. Razlika je u književnom postupku: Kiš svog oca rekonstruiše kroz dokument, pismo zaostalo iz ratnog vihora, ispunjavajući rupe brižno kontrolisanom maštom. Schulz svog oca odvaja od svake realnosti, svakog dokumentarizma i mitologizira ga do kraja. To ne znači da Schulzova proza pripada fantastici. Ona odiše stvarnošću, ali piščevom stvarnošću. U njoj nema ništa haotično. Njegov stil nosi obrazinu realizma koja krije neponovljiv svijet, Atlantidu koja nikad nije izronila.
Drohobycz je druga osa Schulzove mitologije. U pričama Cimetove prodavnice i Krokodilska ulica mladi Jozef luta ulicama, razgleda izloge, prolaznike, zgrade,. Svi oni se, korak, po korak, trenutno pretvaraju u mitološku verziju sebe. Drohobycz je kulisa Schulzovog svijeta, Olimp ili Had, po potrebi. Taj gradić na margini velikih carstava, u priči Republika snova, postaje država, nezavisna od ekonomije, industrije i tehnike. On stupa u – esencijalnost, u san. Ne tiču ga se više svjetske politike, ratovi i prekrajanja. Nije ga briga za inflaciju, političke krize, industrijalizaciju. Republika Snova je izvan svega toga. U toj priči Schulz kao da kaže: ako je fizički, materijalni Drohobycz osuđen na propast, njegov dvojnik – Republika Snova, zauvijek će živjeti.
Anđeo Historije
1941. godine nacističke trupe ulaze u Drohobycz. Ne mogavši dobiti titulu „korisnog Jevreja“ od lokalnog Judensrata, Schulz ulazi u službu Gestapovog oficira Felixa Landaua. Slikao je murale u Landauevoj kući, u Gestapovoj školi i centrali. U zamjenu za njegov rad, Landau ga je uzeo u zaštitu, postao je njegov „lični Jevrej“. Schulz se iseljava iz svoje porodične kuće u Jevrejski geto, gdje vladaju glad, hladnoća i bolest. Pokušava raditi na svom romanu Mesija, bezuspješno. U novembru 1942. godine, Schulz se vraćao kući, sa veknom hljeba pod miškom. Prelazio je ulicu kada ga je upucao Landauev rival u Gestapou, Karl Gunther. Gunther je bio ljut jer je Landau par dana ranije ubio njegovog „ličnog Jevreja“, zubara po imenu Low. Gunther je navodno izvijestio Landaua o Schulzovom ubistvu i rekao: sad smo kvit.
Walter Benjamin u Tezama o filozofiji povijesti, piše o slici Angelus Novus, koju je naslikao Paul Klee:
Kleeova slika pod naslovom Angelus Novus prikazuje anđela koji kao da se sprema da se udalji od nečega u što nepomično gleda. Oči su mu razrogačene, usta otvorena, krila raširena.
Tako izgleda anđeo historije. Njegovo lice okrenuto je prema prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac događaja, on vidi jednu jedinu katastrofu, koja neprestano gomila ruševine na ruševine i baca ih pred njegova stopala.
Anđeo bi rado ostao, probudio mrtve i sastavio ono što je razbijeno. Ali iz Raja duva oluja; uhvatila se u njegova krila takvom snagom da ih on više ne može sklopiti.
Ta ga oluja nezaustavljivo nosi u budućnost, kojoj je okrenuo leđa, dok se gomila ruševina pred njim uzdiže do neba.
Omaleni, plašljivi, usamljeni genije Bruno Schulz našao se pod krilima Benjaminovog anđela i rajske oluje. Suočen sa mlinskim kamenom Historije, nestao je, kao pas upucan u zimskoj noći, lišen pomoći Anđela Historije. Koliko je genija nestalo od ruke mediokriteta!
Schulz je, poput Benjamina, vjerovao da svijet snova i mitova ne nestaje s pojavom historije, već se povlači u njezine pukotine. Njegova „Republika Snova“ i Benjaminov „Anđeo Historije“ dva su pola iste vizije: jedan gleda prema unutra, u beskrajne dubine imaginacije; drugi prema van, u ruševine svijeta. Obojica, svaki na svoj način, pokušali su probuditi mrtve stvari — jedan kroz snove, drugi kroz fragmente historije.
Schulzov nezavršeni roman Mesija netragom je nestao. Ta izgubljena knjiga je stekla kultni status, poput Aristotelove Komedije. I u nestanku, Schulz je sebe mitologizirao, uvio u misteriju. Možda je, u trenutku smrti, izabran za vladara Republike Snova. Možda ta metafizička država, ta utopija lebdi negdje iznad nas, čuvajući naše misli, naše mašte. Naše snove.
Sam Schulz kaže:
Postoji ideja da se nijedan san, ma koliko apsurdan i nemoguć, nikada ne gubi u univerzumu.
Možda se svo pisanje, u konačnici, svodi na pokušaj da se pronađe taj neobilježeni put. Cesta do Republike Snova.
Još pisaca iz prostora Apocrypha: San i tragedija Davida Lindsaya: zaboravljeni prorok Arcturusa
