Tri dana i tri noći padala je kiša. Gusta, teška i neprozirna. Padala je sporo, kao pozorišna zavjesa koja se spušta na kraju odigranog čina. Ljudi su čamili u kućama. Gladna stoka cvilila je i urlala u svojim oborima i štalama. Poneki fenjer usijao bi se na trijemu i potom se ugasio, kao uginuli svitac. Zemlja je stenjala i hroptala pod teretom. Seljani su prestrašeno gledali kako uzdiže i spušta svoja ogromna leđa, pokušavajući zbaciti teški, vodeni ogrtač. Niko nije bio dovoljno hrabar izaći na kišu. Psi, mačke i pacovi zavukli su se u pukotine i procijepe. Vani nije bilo nikoga. Život je bio sleđen kišom.
Četvrtog jutra nebo se razvedrilo. Ljudi su izašli nahraniti stoku. Automobili i konjska kola ponovo su milili mokrom cestom. Voda se povlačila. Polja su ponovo prigrlila plugove. Sva, osim jednog.
Na tom prostranom polju treptale su stotine lokvi. Plugovi su čekali, zavaljeni na bokove kao uspavane životinje. Tri dana i tri noći, seljani su obilazili polje. Lokve se nisu povlačile. Četvrto jutro našli su lokve stvrdnute, čvrste, kao da su od stakla. U svakoj od njih ogledalo se nebo.
Pokušali su ih izvaliti rukama, kuckali po njima, lopatama kopali oko njih, posipali ih solju i pepelom, ništa nije pomagalo. Lokve su stajale, neokrznute, kao stotine otvorenih očiju koje zure u nebo. Jedan od seljana, u očaju i bijesu, zamahnuo je lopatom na očvrsnulu lokvu. Razbila se u hiljade krhotina. Začuo se uzdah olakšanja. Krhotine lokve istopile su se u tečnost i, kao zrna žive, treperila na dnevnom suncu. Seljanin uze jednu kap i nestade u vazduh. Kao da ga nikad nije ni bilo. Razbacane kapi skupiše se u novu lokvu koja očvrsnu istog trenutka. Šokirani i prestrašeni, seljani su se povukli. Polje su prozvali Stakleno.
Vrijeme je prolazilo, a lokve su stajale. Noću su fenjeri sijevali poljem, kao nijemi uzvici. To su seljani obilazili polje, tražeći svog nestalog druga. Bojažljivo su zavirivali u lokve i njihova zvjezdana neba. Nijedna nije pokazivala isto. U jednoj su vidjeli tri mjeseca, u drugoj zvijezde u pogrešnom položaju, u trećoj čudne izmaglice raznih boja, u četvrtoj i petoj okrugla tijela opasana prstenovima, u stotoj i dvjestotoj samo mrak i ništa drugo. Nije bilo druge nego pozvati vlasti.
Prvo su došli žandari, da istraže nestanak. Njuškali su po polju, blijedo zureći u lokve. Ogradili su polje i zabranili svima da ulaze.
Onda su došli svećenici jer se mislilo da su lokve đavolja rabota. Mrmljali su molitve i molili koješta. Prskali svetu vodu po lokvama. Prizivali boga i njegovu milost na svakom od ćoškova polja. Jedan od njih spotaknuo se o halju i pao u blato. Prokleli su seljane i njihovo selo. Ako su lokve obična psina, neka su prokleti seljani koji su je smislili, ako nije, onda je zaslužena kazna seljanima. Jer svaka kazna je zaslužena, tako su rekli i otišli.
Zatim su došli astronomi sa svojim čudnim instrumentima. U lokve su uperili teleskope i dalekozore. Sve što ima leću ispitivački je posmatralo lokve, izbliza i izdaleka. Astronomi su mjerili, računali i zapisivali. Onda preračunavali, opet zapisivali i zbunjeno se pogledavali. Rezultati koje su objavili nisu bili drugačiji od onih do kojih su došli sami seljani. Svaka lokva prikazuje drugačije nebo. I to je to. Astronomi su spakovali svoje instrumente i otišli. Polje je ostalo takvo kakvo jeste.
Obavijen sumrakom, Mordekaj je stajao na rubu Staklenog polja. Preskočio je ogradu i polako se kretao između lokvi. Stotine sumraka gledalo ga je kako se šeta. Zavirivao je u lokve i klimao glavom.
„Ovdje ima nešto. Provest ću noć na ovom polju.“
Tako je rekao i sjeo među lokve, pazeći da nijednu ne dotakne.
Spustila se noć. Zvjezdana neba pojavila su se u svojim lokvama. Mordekaj je ustao i započeo obilazak.
„Hm, hm, hm“, mrmljao je sebi u bradu.
Posmatrao je sva neba. I ono sa tri mjeseca, i ono sa zvjezdama u pogrešnom položaju, ono sa izmaglicama i ono u potpunom mraku. Sinulo mu je.
„Svaka lokva je prozor u drugi univerzum. To je sad sasvim jasno. Ne trebaju biti ovdje.“
Razmišljao je.
Prišao je jednoj lokvi i zatvorio oči. Čekao je. Ubrzo, iz lokve ga je gledalo lice, njegovo lice. Osmjehnuo se. I lice iz lokve se osmjehnulo.
Išao je od lokve do lokve i prizivao svoje dvojnike, dok stotine Mordekaja iz stotina različitih univerzuma nije smireno gledalo iz svojih lokvi.
„Znate šta trebate činiti. Svaka stvar ima svoje mjesto.“, rekao je naš Mordekaj. Našao je lokvu koja sasvim odgovara konstelaciji njegovog neba. Zatim je obukao rukavice, izvadio maleni čekić i epruvetu. Kucnuo je po lokvi koja je istom ciknula i razlila se u viskozne kapi. Sve ih je Mordekaj pokupio u epruvetu.
Seljani su ujutro našli prazno polje. Lokve su se povukle, no strah je ostao. To polje nikad više nije zasijano. Po njemu je izraslo nepoznato šiblje. Niko se nikad nije usudio ni zaći tuda, a kamoli ga iskrčiti. Šuma je bujala, neokaljana ljudskom nogom. Ostalo je samo ime: Stakleno polje. Niko više nije ni znao zašto se tako zove.
Tako je i bolje. Stari seljani su znali da se neke stvari ne pamte.
Priče o Mordekaju: Budna kuća, Naopako drvo
