U ravnici stajala je željeznička stanica. Bila je stara, jako stara, škripala je na vjetru kao što kosturi obješenih zvižduću njišući i sudarajući se. Svaki ekser, šaraf, svaka baglama otpustili su svoja ležišta na drevnoj daščari. Natpisi se više nisu vidjeli ili su bili zamrljani. Putokazi su visili neprirodno, kao prelomljene ruke i noge.
Ravnica se pružala, činilo se, do beskraja. Tanak drvored ravnao se s horizontom, označavajući ga, kao miljokaz ili nadgrobni spomenik. Ravnica je bila prošivena tračnicama, kao koncem koji je nestajao u daljini. Kuda su vodile te tračnice, s čim su se spajale i gdje su završavale, niko nije znao. Šine odavno nisu sjajile, bile su obrasle suhom travom, hrđom i mahovinom. Bile su mirne, kao čitava ravnica.
Stanica je bila na glasu kao ukleta, kao što sve napuštene stvari budu. Slabo je ko prolazio tuda. Rijetki prolaznici, natjerani mukom ili neodložnom obavezom, pratili su tračnice do onog drvoreda na horizontu. Spuštali su glavu i zatvarali oči prolazeći pokraj stanice, da bi izbjegli razvikanu kletvu. Šta je ona bila, zbog čega je bačena i šta će se ukletom desiti, ni to niko nije spominjao.
Tako je stanica istrajala i propadala, usred nemilosrdne, suhe ravnice.
Jednog jutra, pred samu zoru, prodorni zvukovi mašina iznenadili su ravnicu. Svjetla lampi probadala su praskozorje, ogromni točkovi rovali su nisko rastinje, glasovi, smijeh i psovke radnika uznemiravali su suhoću mira. Napokon, život.
Stanica je pala pred prvim naletom bagerovih zuba. Srušila se, s uzdahom olakšanja. Tračnice su se dizale lako, kao mrtvo korijenje. Posao je išao bez teškoća i činilo se da je kletva samo mit, tlapnja besposlenih, kao što mnoge kletve i jesu. Tuda će ići novi put, spojen sa drugima, kao što putevima i dolikuje.
Teškoća se pojavila sa dizanjem zadnjih par metara pruge, tačno na mjestu gdje je nekad stajao jedan jedini peron umrle stanice. Šine se nisu dale pomjeriti. Probali su ih podići bagerom, rovokopačem, probali su kopati oko njih, razdvojiti ih pneumatskom bušilicom, ništa, baš ništa nije pomagalo. Na kraju je odlučeno: šine će dići u zrak dinamitom. Minirali su ih, radnici su se posakrivali iza mašina, na sigurnu distancu i jedan od njih pritisnuo je detonator. Gomila zemlje i rastinja poletjela je u zrak. Kad se prašina stišala, radnici nisu mogli vjerovati svojim očima. Šine i pragovi bili su netaknuti. Komad pruge lebdio je, netaknut, na svom mjestu, kao da je pričvršćen za sam vazduh. Kletva je stvarna. Radnici su pobjegli, ostaviviši iza sebe sve svoje mašine.
Mordekaj je ispitivački posmatrao lebdeću prugu u ravnici. Ispod pruge bila je rupa iskopana dinamitom. Osvrnuo se. Stanica je bila samo gomila dasaka i greda, naslaganih na gomilu. Mašine je već hvatalo suhonnjavo rastinje i dubok san, svojstven ovoj ravnici. Mordeka je uzdahnuo.
„Ne valja se petljati u granična mjesta.“, pomislio je, „kad su ih već izgradili, ne treba ih rušiti. Treba ih ostaviti takvim kakva jesu.“
Odgurnuo je par prašnjavih dasaka. U travi su ostale brazde, kao sjene podignutih šina, koje su nestajale prema horizonut. Daleki drvored njihao se na vjetru. Mordekaj je sjeo na lebdeće šine.
„Da ljudi samo znaju, ne bi bilo toliko vrata, prozora, pragova, stanica i raskršća. Da samo znaju.“
Odlučio je posjediti na trijemu srušene stanice, tačno ispred lebdećih šina. Zapalio je cigaretu. Sunce se polako gasilo. Svakim naletom vjeta cigareta se jače žarila.
„Na stanicama se čeka. Čekat ću. Dok se čeka, puši se cigareta.“
Dovršivši cigaretu, sinulo mu je. Brazde tračnica završavale su se sa lebdećim šinama. Dalje, pruge nije bilo. Stanica na kojoj je čekao Mordekaj bila je prva, stanica na kojoj nikad nije bilo dolazaka, vodila je samo negdje drugdje, stanica koja ne zna za dobrodošlicu, samo za „zbogom“. To ga je rastužilo.
Ova pruga pamti samo rastanke. Sve ljubavnike, prijatelje, porodice koji su se grlili i šaptali na uho zadnje savjete, popravljali kragne zadnji put i zadnje novce skrivećki zadijevali u kapute. Šine su upile u sebe sve odlaske, sve putnike koji su niz nju krenuli u nepoznat život i ostavili nekog, uplakanog, da proklinje prugu koja je odnijela voljenog.
Pruga čeka.
„To ne valja.“, pomisli Mordekaj. Zatim ustade, blago pogleda lebdeće šine i reče:
„Stigao sam.“
Šine i pragovi se, nijemo, survaše u rupu, kao u grob. Prvi putnik je stigao na stanicu. Sve je bilo u redu.
Jer odlasci se uvijek pamte.
Dolasci prođu tiho, kao vjetar koji miluje ravnicu.
Iz priča o Mordekaju: Budna kuća, Naopako drvo, Stakleno polje
