U drugoj sceni drugog čina, stari glumac pred Hamletom govori monolog o Hekubinoj patnji za mrtvim Prijamom. Hamlet je uznemiren glumčevim suzama, čudi se bljedilu njegovog lica, napuklom glasu, smućenosti izraza (“a sve to ni zbog čega, ni zbog čega!”). Glumci odlaze, Hamlet ostaje sam sa svojim mislima: glumac plače zbog Hekubine patnje, a on, princ, nije u stanju zucnuti nijednu riječ pred nepravednom smrću kralja, svog oca, niti ga oplakati, kako dolikuje. “Šta je njemu Hekuba, i šta je Hekubi on, te suze da mu teku?“, pita se Hamlet, „šta bi on tek činio da ima podstrek i mig za jarost, kao ja?”
Šta bi činio glumac da zaista ima razloga plakati?
U nedavno završenoj produkciji Čehovljeve „Tri sestre“ igrao je Juta, stariji glumac, nekad član našeg ansambla. Sa svojih skoro osamdeset godina, Juta je bio izazov. Teško je pamtio tekst, još teže znakove za ulaske i izlaske, te je neko od kolega morao biti pored njega u svakom trenutku. To nam nije padalo teško. Štaviše, svako od nas rado je pomagao Juti, sa tekstom, sa ulascima, sa mizanscenom. Juta je vitalan čovjek (anegdote iz mladosti govore o njegovoj munjevitoj ljevici), ali i glumci imaju svoj biološki sat, pred kojim strepimo i o kojem izbjegavamo misliti. Vrlo vjerovatno da bismo, možemo li birati, izabrali mitsku Hrizipovu ili teatralnu Molijerovu smrt ispred tihog propadanja uma koje guta stihove, monologe, uloge i melje ih sitno, u fini pijesak zaborava.
U petom činu, pred sam kraj predstave, Juta gura prazna kolica u kojima je imaginarno dijete Andreja i Nataše Prozorov. Pravi veliki krug po sceni i hodniku iza scene. Kolega i ja stojimo na vratima šminkeraja, čekajući red da uđemo na scenu. U hodniku je haos, glumci trče tamo-ovamo, osluškuju zvučnik ne bi li čuli znak za ulazak, dekorateri se došaptavaju, rekviziter provjerava i prebacuje rekvizitu, čitav limeni orkestar sa svojim kabastim instrumentima poredan je uza zid. Kroz tu gungulu probija se Juta, fokusiran na kolica, gura ih sporo, oprezno, gotovo nježno. Kolega i ja čujemo: Juta tiho, ispod glasa, govori ššš imaginiranoj bebi koja imaginirano plače. Izvan je scene, u hodniku, gdje sve imaginacije padaju i nestaju pred tehničkim problemima, promjenama kostima i puš-pauzama. No Juta, glumac po profesiji, ušutkuje nepostojeće dijete u praznim kolicima, bez ironije, bez otklona, sasvim jasno i otvoreno, dječački zaigrano.
Taj Jutin jednostavni postupak zahvatio je u jedan segment ljudskog impulsa, u nagon koji ujedinjuje umjetnost i religiju, u potrebu da ovaj život bude nešto više od onoga što jeste. Ne oplakuju samo glumci Hekubu. Sve maskarade, svi karnevali, vjerske procesije, flagelacije, imitacije Isusovih stigmi, samopovrjeđivanje na Kerbeli, čak i jednostavne geste kao što je kucanje od drvo, svi akobogda, bacanja soli, vode, svijeće za putnike, taroti, horoskopi, hamajlije, ritualni mirisi, sve to postoji da nadgradi očiglednu prozaičnost života, i još važnije, tužnu prozaičnost smrti. Moć ljudske mašte i sugestije oduvijek će biti prisutna, bez obzira na snagu racionalnog pristupa. Na kraju krajeva, to su dvije strane iste medalje, dvije polovine istog uma.
Bez obzira na sve, Juta će, kroz gužvu i haos, gurati svoja kolica i govoriti ššš nepostojećoj bebi, svojoj Hekubi.
Čitajte još iz Sveske.
