Već dugo je sjedio ispod drveta u gradskom parku. Odatle je imao dobar pogled na šetalište kojim su prolazili ljudi zauzeti svakodnevnim poslovima, ili šetali omamljeni blagim proljetnim danom. Preko lijevog ramena mogao je pratiti stazu, djecu u igri, roditelje koji su ih dozivali, starije ljude koji su sjedili na klupama i upijali Sunce. S desne strane prostirala se livada, po kojoj su dječaci trčali za loptom, vičući i smijući se. Iznad njega, grane su se njihale na povjetarcu. Povremeno bi sletjela poneka ptica, kratko se zadržala i odletjela dalje.
Sve je djelovalo u harmoniji sa proljetnim danom. Sve, osim njega. Sjedio je mirno, previše mirno. Pogledom je prelazio s prizora na prizor. U tijelu je osjećao napetost, odvratnu napetost koja će ga, znao je, potjerati odatle da potraži drugo mjesto za posmatranje.
„Ništa“, šapnuo je za sebe, ustao, spustio se do šetališta i nestao u gužvi.
Nekada je bio kao ostali. Išao je šetalištima, odmarao u parkovima, sunčao se, jeo i pio sa slašću, volio, možda čak bio i voljen, disao je, disao je slobodno, punim plućima, udisao kisik i izdisao ugljen – dioksid, kao i sve što živi na ovom svijetu. Događaji i doživljaji nizali su se po svom redu, neke je dočekao objeručke, neke pokušao izbjeći, ali izbjeći ih se nije moglo. Vjerovao je, kao što svaki čovjek želi vjerovati, u red, u logiku. Bio je sretan kad je trebalo, tugovao je kad se tugovati moralo. Stvari su išle svojim putem i on za njima. Bio je riba vezana za ribarev čamac, i bezuslovno je vjerovao ribaru. No, on ga je povukao, slijedeći svoju nevidljivu mapu, u burne i neprijateljske vode.
Svaki novi događaj blokirao mu je odstupnicu. Svakim novim danom pomjerao je svoju busiju obećavši sebi da je to posljednje povlačenje. Njegov ponos pretvorio se u prah. Ponavljao je samom sebi: sve što se dogodilo nije se moglo izbjeći. I sad je ostala samo jedna stvar: mora ubiti. Nema drugog načina, nema drugog izlaza. Ubiti, ne iz ljutnje, bijesa ili osvete, već iz dosljednosti. Samo još nedostaje znak, ne kao odobrenje, već potvrda. Od tada traži. Ide od mjesta do mjesta i posmatra. Stotine puta dosad učinilo mu se da je znak blizu, da je tu, da mu se ukazao, da će tjeskoba konačno utihnuti, ali ništa. Ništa i uvijek ništa. Već se pobojao da njegova logika i logika svijeta nisu usklađene i da su njegov život i životi svih ljudi ništa osim iluzije.
Eto, to je ulog.
Tu se sve lomi.
Mordekaj je sjedio u bašti restorana. Naručio je aperitiv i posvetio se čitanju jelovnika. Nekoliko puta podigao je glavu i duboko udahnuo mirise procvalog drvoreda na bulevaru. Sunce je sijalo, nebo je bilo čisto, samo je nekoliko oblačaka, zgrudvanih kao neiščešljana vuna,plutalo plavetnilom.
Košulja mu je, najednom, postala vlažna. Spustio je pogled i zadigao sako. Tamnoplava mrlja širila se tkaninom, na mjestu gdje je nalegao unutrašnji džep sakoa. Iz njega je Mordekaj izvadio naliv-pero iz kojeg je još uvijek kapala tinta, po sakou, košulji i stolnjaku. Spustio je naliv-pero na tacnu. Uzdahnuo je i razgledao plavu mrlju. Učinilo mu se da je neko uzviknuo „Tako je“, negdje izdaleka. Konobar je donio maramicu, Mordekaj se izvinio što je napravio nered. Maramica nije pomogla. Ništa se nije moglo uraditi.
Nastavio je čitati jelovnik.
Čitajte još Priča o Mordekaju: Čovjek koji je smetao, Pruga u ravnici, Stakleno polje, Naopako drvo, Budna kuća
