Čitajući Assmanovu knjigu “U potrazi za Bogom u Starom Egiptu” naišao sam na mit o stvaranju čovječanstva: Atum, prvi bog, stvaralac, onaj koji je stvorio sam sebe, našao se usamljenim u primordijalnim vodama haosa. Da bi ublažio samoću, ispljunuo je dvoje djece, Šu i Tefnut. No, voda haosa je tamna i uzburkana, te je razdvojila Atuma od njegove djece. On je poslao svoje Solarno Oko, da ih potraži. Oko je dugo lutalo i konačno našla Atumovu djecu. Šu je pronalazak proslavio stvorivši rascijep u primordijalnim vodama, kroz koji je Solarno Oko moglo zasjati. Tako se dogodio prvi izlazak Sunca. Vrativši se Atumu, Oko je imalo šta vidjeti: Atumu je, u međuvremenu, izraslo novo, zamjensko Oko. Solarno Oko se razbjesnilo. Izgrižen tugom i savješću Atum se rasplakao, suze su ga oslijepile. Od tih suza, izazvanih tugom i bijesom, u trenutku božjeg sljepila, nastalo je čovječanstvo.
Dakako, Assman spominje različite izvore koji različito prepričavaju ovu priču, egipatska teologija razlikovala se od grada do grada, i kompleksna je koliko je i lijepa, ali, esencijalni mit ide otprilike ovako kako sam ga i ispričao. Potresno je bilo pročitati, još potresnije svariti ovakav mit, baš zato što ima savršenog smisla.
Vrijeme Gaze, Trampa, Netanjahua, Putina, infiltracije fašizma u svaku poru društvenog života je svjedok tog smisla. Budućnost ne izgleda dobro, štaviše, dugoročno, izgleda kao ovaploćena klasična distopija u kojoj otrovanom i pustom zemljom pužu beslovjesni robovi, a bogata elita posmatra ih iz svojih nebeskih gradova. Na kraju krajeva, sama historija potvrđuje smisao ovog mita. Historija koja nije nikakav pravac napretka već, da parafraziram Waltera Benjamina, katastrofalna akumulacija ruševina. I ne može li poetičnije biti opisan, ne samo čovjek kao biće koje mora živjeti pa umrijeti, već i njegova historija, kao sporadični produkt bijesa, tuge i božjeg sljepila? Nije li i čovjekova gramziva, nasilna i nestabilna priroda logičan urod takvog crnog korijenja?
Stari Egipćani, jedna od prvih kultura koje su postale svjesne sebe u odnosu na svijet, prema čovjeku su donijeli osuđujuću presudu, i ukovali je u temelje svojih vjerovanja. Tek hiljadama godina kasnije, čovječanstvo počinje shvatati da se kosmos ne vrti oko njega, da su ljudi podjednak dio fenomena života, da su svemiru potpuno strani koncepti dobra i zla. Ono što su Egipćani, na neki način, već znali.
Suze nudimo na pokaz, ponekad ih sakrivamo, a ponekad se ponosimo njima, zovemo ih svetim, zovemo ih pretjeranim, pokušavamo ih spriječiti ili izazvati, prepuštamo im se, borimo se s njima, iskorištavamo ih, poštujemo, okrećemo glavu od njih, pišemo im pjesme, romane, slikamo im slike. Imamo dubok odnos s njima, možda zato jer smo nastali od njih.
Mogu li suze postati nešto drugo, nešto bolje?
Sanjamo svijet bez njih. Znači li to svijet bez ljudi?
U 56. Psalmu, David Bogu daje svoje suze kao zalog, kao potvrdu svoga postojanja:
…suze se moje čuvaju u sudu kod Tebe, one su u knjizi Tvojoj..
Mit o Atumovim suzama buši rupe u našoj modernoj, samozadovoljnoj kozmogoniji. Ostavlja bolna pitanja, oštricom ih urezuje u komforne, dokone umove.
Bolje da ga nisam ni pročitao.
Čitajte dalje iz Sveske: Šta je nama Hekuba?
