Dakako, izum štampe potpuno je izmijenio karakter knjige i, uslovno rečeno, odvojio je od čovjeka, njenog stvaraoca. Štamparska mašina dokrajčila je rukopis, koji je stoljećima na stranicama knjige odavao njenog autora i pisara. Rukopis je, opet, esencijalan dio ljudske osobnosti, poseban je i zaseban, kao otisak prsta ili konfiguracija zjenice. Na apstraktnijem planu, rukopis ima inherentno sentimentalnu vrijednost jer, uopšteno govoreći, nadživi čovjeka kojem pripada. Ako je neka osoba, tokom života potpisala makar jedan račun ili nalog u banci, ostavila je trag svoje individualnosti koji će je možda nadživjeti. Individualnosti koja se, u kontekstu rukopisa, ogleda u detaljima ( nagibu slova, ritmu rukopisa, tankim i debelim crtama, pritisku olovke na papir). Rukopis je, na određeni način, kratak sažetak naših ličnosti. Potencijalna besmrtnost. Oduzimajući knjizi rukopis kao osnovnu premisu, štampa ju je oslobodila bremena i, kao knjiško Drvo Saznanja, lansirala je u jedan nezavisni, nepoznat svijet. Na metafizičkoj ravni, štampa je knjigu emancipirala od ljudske ruke. Nestala je ta duhovna povezanost. Štampana knjiga je svoja, čitajući je, čovjek ima dojam da razgovara sa osobom ili, barem sa entitetom koji posjeduje vlastitu svijest. No, knjiga, koliko god to možda željela, nikada neće biti slobodna od čitaoca. Čim on ili ona savlada barijeru korica (koju je ponekad teško pregaziti) knjiga se poda njegovim ili njenim očima i prstima, bespogovorno i bestidno, kao lijena ljubavnica. Knjige svoju sudbinu prihvataju kao zadatu, ćutke se povinuju hirovima čitalaca, znajući da će poslije njega (nje) doći još jedan i još jedan i da će kroz vijekove njihove stranice upamtiti hiljade jagodica prstiju. A čitalaca ima raznih. Posvećenih, nemarnih, ljubomornih i demokratičnih. Neki posesivno čuvaju knjigu, neki je posuđuju svakom. Vraćajući se na besmrtnost, tvrdim, da nema ništa slađe nego ostaviti rukopisne tragove po odštampanoj knjizi. Drugim riječima, šarati po njoj.
