Rukopisni tragovi na stranicama knjiga su raznovrsni i šareni, kao uostalom, i čitaoci (ne umišljam da sam stručnjak, ali nailazio sam na kojekakve u svom dosadašnjem čitalačkom vijeku). Od sitnih crteža načrčkanih iz puke dosade, do ljubavnih poruka, posveta, uvredljivih i lascivnih zapisa do apstraktnih i slučajno povučenih linija. Neke rukopisne bilješke postaju čak amaterske fusnote ili komparativne analize, što je posebno zabavno iščitavati. Ozbiljno čitanje „s olovkom“ (kako je to zvao Kiš), podvlačenje suhom ili hemijskom olovkom u potpunosti mijenja reljef rečenica i čitalački pregled stranice što, naravno, mijenja i čitalački ritam nekog narednog čitaoca. Nailazio sam čak na rukopisne rasprave u „rukopisnim fusnotama“, dijalog između dva čitaoca koji se nikad nisu sreli i dijeli ih nekoliko decenija. Te „čitalačke lance“ ne vežem samo za rukopisne tragove koji doprinose interpretaciji ili razumijevanju sadržaja knjige, nego za svaki mogući rukopisni trag. Ima li nešto začudnije od slučajnog traga olovke, nehotične blijede crte za koju trenutni čitalac zna da se omakla njegovom sabratu kojeg vjerovatno više i nema. Dakle, ti tragovi, ti „čitalački lanci“ ugrađeni u nekoliko smislenih ili besmislenih poteza olovkom po odštampanoj stranici postaju DNK knjige, njena biografija, njen talog iskustva. A naš put u besmrtnost. Takvi tragovi svojom anonimnošću opiru se zaboravu. Dovoljno je da čitalac samo pomisli na ruku koja je šarala po knjizi koju čita, da se upita ko je ta osoba (jer dokaz njenog postojanja, njene individualnosti je tu, pred nosom) i ona će se, kao kakvom magijom, uvesti nazad u postojanje. Sam čitalac će, od par poteza rukom, par ostataka tinte na papiru, u svojoj svijesti iskonstruisati cijelu novu osobu. Čitalački lanci su začin na odštampani sadržaj knjige, dodatna zagonetka, poligon za maštanje, temelj za vlastiti imaginarij (osobe i konteksta u kojem je rukopisni trag nastao). Dat ću jedan primjer.
U primjerku „Kreutzerove sonate“ izdate četrdesetih godina dvadesetog vijeka (a koju sam pronašao na zagrebačkom buvljaku za par kuna), na prvoj stranici stoji: „Hanibalu za rođendan od Zvonka, 17. XII 43.“ Hanibal i Zvonko. Jesu li bili bliski prijatelji? Braća? Rođaci? Poslovni kolege? Je li poklanjanje ove knjige nosi skrivenu poruku za Hanibala, pošto dotična knjiga nije lišena simbolike. Rođendanski poklon u kontekstu Drugog svjetskog rata. NDH. Na čijoj su strani bili Hanibal i Zvonko? Kako je izgledala rođendanska proslava u ratnom okruženju? Gomila pitanja koja vape za odgovorom, dovoljno da se na toj prvoj stranici zastane satima, dok se Hanibalov i Zvonkov svijet ne otvori polako, kao lijeni cvijet. To je, naravno, samo jedan primjer. Bezbroj puta naišao sam na lična imena ispisana krasopisom na pročeljima knjiga izdatih polovinom ili krajem 19. Stoljeća. Na primjer: na pročelju primjerka „Mletačkog trgovca“, izdatog 1898. Godine i kupljenog u antikvarijatu u Nottinghamu 2014. Godine, stoji: David North, Syston, Leicester, jan 31/98, Ashby Grammar School, Ashby de la Zouch. Ispisana krasopisom, ova rukopisna bilješka priziva dječačića Davida Northa iz gradića Systona, školovana u gradiću Ashby de la Zouch, i njegovu nepoznatu sudbinu. Kada je zapisivao svoje podatke na prvu stranicu sada već požutjele knjige da bi osvjedočio svoje vlasništvo nad njom, bio je samo dječak, eventualno tinejdžer. Je li slutio šta ga čeka? Dva razorna svjetska rata i radikalna promjena premise svijeta. Je li doživio oba rata? Je li bio sudionik? Žrtva? Je li preživio? Ne znamo. Njegov školski rukopis u maštu priziva samo dječaka koji nema pojma o onome što ga čeka. Zajednička sudbina svih ljudi.
Mnogo je pravaca u kojima tumačenje rukopisnih tragova i „čitalačkih lanaca“ može ići. To je čak vrlo zavodljiva stvar: u sebi ima nešto misteriozno, detektivsko. Na metafizičkom planu osigurava besmrtnost ljudi sve dok je čitalaca i knjiga. No, ono što ja, kao čitalac, nailazeći na te poruke iz prošlosti (kao poruke u boci), osjećam je utjeha. Jer one razbijaju mit o samoći onog koji čita. Dakle, ne samo da tonem u knjigu i jedan potencijalan svijet izvlačim na vidjelo. Ja postajem medijator, medij, kroz kojeg još jednom buja jedan potonuli svijet. Makar i na trenutak.
