Čovjek je sjedio na klupi, gledajući u jezero. Izgledao je pomalo tužno, tako izgubljen u mislima. Prišao je drugi čovjek koji je za ruku vodio dijete.
„Oprostite“, rekao je onom koji je sjedio, „možete li se pomjeriti?“
Čovjek se pomjerio što je više mogao, iako je, objektivno gledajući, na klupi bilo sasvim dovoljno mjesta za dva odrasla muškarca i jedno dijete.
„Jako mi je žao“, opet je prozborio došljak, „možete li se pomjeriti još malo?“
Opet se pomjerio. Sad je sjedio na samom rubu klupe. Stranac je opet stidljivo progovorio, vidno, činilo se, uznemiren vlastitim riječima.
„Užasno, užasno mi je žao, ali imam vrlo jak dojam da bi ova klupa trebala biti prazna.“
Čovjek je uzdahnuo, izvinio se na smetnji i ustao. Prišao je obali jezera. Voda je šljapkala kroz šaš. Cvjetovi lokvanja plutali su razjapljeni prema nebu kao utopljenici koji zazivaju pomoć. Zurio je u brda na horizontu. Sve oko njega, sve što živi i ne živi, izgledalo je kao da zaziva pomoć. Lokvanji, pijana brda naslonjena jedno na drugo, kričave patke i labudovi koji mašu krilima.
„Oprostite“, začuo je ženski glas, „možete li se pomjeriti? Baš smo ovdje planirali piknik.“
„Naravno, izvinite“, promrmljao je i sišao do plićaka. Tu je sjeo, na sam rub jezera. Osvrnuo se oko sebe. Niko nije nailazio. Odahnuo je. Ovdje će se moći zadržati nekoliko minuta.
Već dugo su stvari takve. Nije se sjećao kad je počelo. Uvijek svima na putu.
Ako stane da sačeka autobus, čak iako prvi dođe na stanicu, svi koji prispiju poslije njega pomjerili bi ga za jedno mjesto. Autobus bi otišao, on bi ostao, jer nije više bilo mjesta. Kad bi uspio ući, digli bi ga sa njegovog mjesta. Zatim bi se pomjerao i za one što stoje dok opet ne bi završio na stanici, obavijen prašinom koju je autobus ostavio iza sebe.
Kupovina u marketu trajala bi satima, jer bi uvijek bio na začelju reda za plaćanje.
Gdje god bi sjeo da odmori, začuo bi „Oprostite“, ili „Izvinite.“ Hodao je samim rubom trotoara, uza zid, jer je, činilo se, svima bio na putu. Često bi se sudario s nekim ko žurno izlazi iz zgrade pored koje je čovjek prolazio. Na pješačkom prelazu čuo je sirene auta, pa je pretrčavao kao da ga vragovi gone.
Na usamljenoj stazi u parku, stranac koji mu dolazi u susret obavezno bi krenuo na njegovu stranu i rekao „Oprostite“. Čovjek bi se pomjerio, iako je staza bila dovoljno velika, a na njoj ni žive duše.
Pekao ga je nedostatak snage da se suprotstavi, da vikne, opsuje, da se posvađa. Jednostavno, u trenutku, nije mu se činilo važnim.
I stvari su ga pomjerale, činilo se. Koliko je puta zaspao u svom krevetu, a probudio se na podu, sklupčan u ćošku, kao prebijen pas.
„Pardon“, čuo je glas negdje straga. Duboko je uzdahnuo.
„Idem, idem, izvinite.“
„Mogu li sjesti s tobom?“
Ovo je bilo nešto sasvim novo.
„Naravno.“, reče čovjek smiješeći se. Stranac je sjeo.
„Zovem se Mordekaj.“, reče.
„Drago mi je.“
„Izgledaš zamišljeno.“
„Ne znam, možda.“
„Zapravo, izgledaš izgubljeno. Nesnađeno.“
„I šta s tim?“
„Ništa.“
Šutili su. Čovjek je bacao kamičke u vodu, posmatrao krugove koje su urezivali u vodu, slušao kako s klokotavo tonu u dubinu.
„Šta ćemo s tvojom situacijom?“, upita Mordekaj.
„Mojom situacijom?“
„Znaš.“
„Oduvijek je bilo ovako.“
„Nije oduvijek.“
„Ti znaš zašto sam ovakav?“
„Nagađam.“
„Reci mi.“
„Pretpostavljam da si mrtav.“
„Mrtav?“
„Da.“
„Ali nisam umro.“
„Jesi. Sve umire. Samo si ti nastavio živjeti.“
„Svašta.“
„Svako mjesto na Zemlji koje zauzimaš, trebalo bi biti prazno, osim jednog.“
„A samo je to prazno.“
Obojica su prasnuli u smijeh.
„Jesi li ti Smrt?“
„Nisam. Samo nailazim na stvari. Čudne stvari.“
„Zanimljivo. I šta sad?“
„Ništa.“
„To je to?“
„To je to.“
„Nikad nisam došao na red da zaplivam u ovom jezeru.“
„Sad ti je prilika, dok niko nije naišao.“
„Drago mi je da smo se upoznali.“
„I meni.“
Mordekaj je ustao i otišao. Čovjek je skinuo odjeću, složio je na obali i zaplivao. Voda je bila hladna.
Njegova smrt proglašena je slučajnim utapanjem.
Na tu obalu doći će još hiljade i hiljade plivača.
Prazna mjesta već će se nekako popuniti.
Još priča o Mordekaju: Budna kuća, Naopako drvo, Stakleno polje, Pruga u ravnici
