Veče. Sjedimo u bašti hotela, prepričavamo dogodovštine sa probe, smijemo se. Emanuel stoji nedaleko, pod suncobranom, kao suptilni stražar.
Pitam ga odakle je.
Kaže da je rođen u selu na sjeveru Ruande. Došao je u Kigali da traži posao. Postao je konobar i završio školu za kafu. Tako je rekao, school for coffee. Ponosno kaže da zna sve o kafi. Ruanda proizvodi ogromne količine kafe i njihova kafa je sve popularnija na tržištu. Rwandans don’t drink coffee that much, kaže. Uzgajaju kafu i čaj uglavnom za izvoz. Ruanđani piju afrički čaj. To je toplo piće na bazi mlijeka, sa malo crnog čaja i đumbira. U Ruandi jako vole mlijeko. Kafa tek dolazi. Emanuel kaže da će za par godina, god willing, svi u Ruandi piti kafu. On radi u hotelu Madras već dvije godine. Jedan je od mlađih konobara. Kaže da će sigurno napredovati, god willing, do šefa sale. To bi želio. San mu je da otvori prodavnicu sa svim vrstama ruanđanske kafe.
Kažemo mu da se vrati s nama.
U Bosni svi vole kafu, i previše.
Good country. I want to see.
Emanuel se smije.
U hotelu radi dvije smjene. Ustaje u šest ujutro, ide kući oko 2 ili 3 ujutro. Do stana mu treba četrdesetak minuta.
Kad spavaš?
When I get home.
Plata mu je sto dolara. Pola šalje kući, u selo na sjeveru Ruande. Tamo ima roditelje i sestru. Volio bi da sestru dovede u Kigali.
There is opportunity here.
Za vrijeme rata i genocida bio je izbjeglica. Ne sjeća se skoro ničega iz tog perioda.
Mama i ja kružimo po osječkoj pijaci. Ne sjećam se koje je godišnje doba. Mislim da je bilo hladno. Osijek je u sjećanju uvijek hladan i vjetrovit koje god da je godišnje doba. Da objasnim zašto, ne znam. Na jednom štandu naredane su smeđe, dlakave kugle. Pitam mamu šta je to. Ona kaže: kokos.
Nisam nikad vidio kokos.
Ne sjećam se kako sam završio s kokosom u rukama, da li sam zanovijetao ili plakao ili se toliko obradovao da mama nije imala izbora nego da kupi kokos, na osječkoj pijaci, još uvijek ratne 1993. godine.
Kod kuće smo tražili način da otvorimo kokos. Mama je objasnila da kokos u sebi ima kokosovo mlijeko i da je to mlijeko slatko i ukusno.
Jesi li probala to mlijeko, mama?
Nisam, ali znam da je tako.
Probali smo razne načine, nije išlo. To jest, mama je probavala, ja sam gledao. Pod noževima kokos je ostajao tvrd i nesalomiv, bježao je kao živ. Mama i ja smo ganjali kokos po stanu. Mama je, ubrzo, počela pričati s kokosom, zatim se svađati s njim, što nije bio dobar znak.
Na kraju ga je rascopala sjekirom. Svo mlijeko je iscurilo, ostalo je samo par kapi neimpresivne, prozirne, slipave tekućine. Mama je nasjekla suhonjavo kokosovo meso.
Stajalo je u frižideru.
Nakon nekoliko sedmica, mama ga je bacila.
U nekoj smo prodavnici u Osijeku, mama i ja. Pred rafom slatkiša stojim i slinim. Skupljam sličice iz Životinjskog carstva. Još nemam album. Album se dobije ako kupiš toliko i toliko čokoladica. Album ću dobiti kasnije, u Zagrebu. Mama je iza rafe, ne vidi me. Jednu čokoladicu stavljam u džep crvenog tregeršosa. Presreće me teta u kecelji, čučne da licem bude u ravni sa mnom i pita me šta imam u džepu. Prvo kažem ništa, onda šutim. Onda joj dam čokoladicu. Teta me vodi do mame. Okreće sve na šalu. Mami nije do šale. Govorila mi je nešto u prodavnici. Na putu do kuće šuti. Idemo pored Drave.
Vidjet ćeš kad ti ocu kažem.
Ne sjećam se je li ikad rekla.
Dok se spuštamo Gisozijem do Memorijalnog Centra, odrasli bulje, djeca se smješkaju. Poneko dijete se zatrči i skoči, pokušavajući nam dohvatiti glavu. Tu i tamo neko dijete vikne “Muzungu. Muzungu”.
Innocent nam je objasnio da u Ruandi tako zovu bijele ljude. Ta riječ, Muzungu, znači lutalica. Bijelce su tako počeli zvati zbog evropskih trgovaca koji su neprestano išli od jednog do drugog mjesta, nikad se ne skrasivši nigdje. Domorocima je evropska trgovina izgledala kao besciljno lutanje i gubljenje vremena. Od tad su Evropljani bili poznati kao “lutalice”. Innocent je rekao da se “Muzungu” koristi kao uvreda i kao nadimak od milja. Na samom je Muzunguu da procijeni je li jedno ili drugo. Još je rekao da to nije nadimak samo za bijele ljude, nego i Ruanđane koji se ponašaju kao Zapadnjaci.
Trust me, we are barely white.
Haha, you are still Muzungu enough.
Innocent se smije, ima snažne, bijele zube. Otada smo zasmijavali Ruanđane predstavljajući se kao predstavnici naroda Muzungu.
Sa Innocentom sjedimo u bašti hotela Madras. Razgovaramo o situaciji u Ruandi. Innocent kaže da je sve stabilno, nakon završetka rata bilo je još izolovanih sukoba i terorističkih napada od strane radikalnih Hutua, ali sada je sve u redu.
Paul Kagame i njegova partija RPF (Rwandan Patrotic Front) su na vlasti od kraja rata i pobjede nad regularnom Ruanđanskom vojskom i paramilitarnim Interahamweom. Nakon rata i genocida, Kagame je postao predsjednik i ujedinio zemlju proglasivši nazive Hutu i Tutsi nevažećim. Ukazom su Hutui i Tutsiji postali Ruanđani. Paul Kagame je predsjednik skoro trideset godina i oko njega se, do određene mjere, stvorio kult ličnosti. Innocent je uvjeren u svijetlu budućnosti. Kaže da je stanovništvo Ruande uglavnom mlado, da su svi optimistični, da vole Ruandu, da je BDP stabilan, da reputacija Ruande u svijetu raste, da, naravno, postoje neprijatelji koji Ruandi žele zlo, ali predsjednik Kagame je lukav i mudar, mudriji od njih, njegovom zaslugom jedna mala Ruanda najnaprednija je zemlja Afrike. I na tu činjenicu svi su Ruanđani ponosni.
Innocentova priča smrdi na patriotizam. Patriota sam se nagledao za dva života i, od svih ljudi, najmanje im vjerujem. Innocent ipak nije patriota ispranog mozga, on je samo bezbrižan. Svoju je sudbinu predao u ruke jednog čovjeka koji mu je apstraktan ali siguran, kao nekadašnji ruanđanski duhovi zaštitinici.On priča o neprijateljima: Kongo je dao sklonište nekim odbjeglim Hutuima i oni sad napadaju pogranična područja. Burundi Ruandu gleda sa sumnjom. Čak je i Uganda, tradicionalni saveznik RPF-a, ljubomorna na snagu Ruande.
Pričamo mu našu bajku o Titu i Jugoslaviji. O njegovoj politici, o obrazovanju, o zdravstvu, industriji, radničkim pravima, bratstvu i jedinstvu i kako je to sve nestalo u hipu, sagorjelo u mržnji zapjenjenih naroda koji su tražili neka svoja bogomdana prava. Pričamo mu staru šalu: najveća Titova greška je to što je umro.
Tito was a Muzungu?
The greatest one.
(smijeh)
Govorimo mu da Ruanđani trebaju biti oprezni, da ne završe kao mi, Muzungui. Kao da to što govorimo nešto znači i kao da će to što nas Innocent sluša nešto promijeniti.
Šta će biti kad Kagame umre?
Everything is gonna be okay.
Možda nas malo nervira taj njegov optimizam. Možda smo preduboko u jami fatalističkog tumačenja historije, samim tim i budućnosti. Možda smo precinični.
Možda, pod krinkom upozorenja, žarko želimo sjebati vjeru u budućnosti ovog veselog, nasmijanog, bezbrižnog Ruanđanina.
Jer naša je patnja plemenita.
A tuđa sreća uvreda.
Iz Bybliophilia proze: Itake, Priče o Mordekaju
O autoru: Benjamin Bajramović
