Noć me kljuje
U satu kom
ni aveti više nikog
ne progone.
Ljeska se kljun
nakaznog boga.
Nasukan
po obroncima
mračnoga stijenja,
trpim.
Odozgo,
Svoje beznadno srebro
Bijelo bdijenje
Prosipa,
Po meni cijelom,
I svijetu.
Jer kljuje me
opet bog.
I sve će do
Jutra
Svojim nakaznim kljunom
Da plazi
Po meni
Taj crni bog
I pod vrućim suncem
ću cvokotati
Jer dan će zamrijeti,
Opet ću biti sam.
I vezan.
I rob.
I opet će me kljuvati
Moja vlastita
Tama.
Mala radionica priča
