Put iz Damaska je drama koja počinje gotovo neprimjetno: porodičnim obrokom i neočekivanim gostom. U kuću ulazi migrant, ranjen i nijem, koji dobija ime Petko. Njegova šutnja, u početku samo znak slabosti, ubrzo prerasta u središnji element radnje. Dok ukućani pokušavaju da ga zbrinu ili protumače, svako od njih zapravo otkriva vlastite frustracije, strahove i potisnute želje. Dom, u prvi mah sigurno i poznato mjesto, pretvara se u prostor u kojem se iscrtava cijeli spektar reakcija na pojavu Drugog.
Drama je podijeljena u tri cjeline – Logos, Abyssos i Agape – koje ujedno predstavljaju i putanju od jezika ka šutnji, od porodičnog sklada ka raspadu, od nasilja ka krhkoj mogućnosti ljubavi.
U prvom dijelu, Logos, sve je u govoru. Porodica vodi beskrajne razgovore, često banalne, o hrani, sitnicama, svakodnevici. Ali iza tih riječi krije se stalna napetost: otac u ulozi autoriteta, majka kao čuvar privida normalnosti, djeca koja balansiraju između buntovništva i poraza. Njihov govor postaje sve agresivniji, kao da žele ispuniti prazninu migrantove šutnje. On ne kaže ništa, ali upravo to „ništa“ tjera sve ostale da govore sve više i sve glasnije, razotkrivajući ono što inače ostaje prešućeno.
Drugi dio, Abyssos, spušta radnju u podrum – i doslovno i metaforički. Ovde se otkriva ono što je dugo tinjalo: nasilje, mržnja i potreba za potpunom dominacijom. Svakodnevna lica oca, majke, sina i kćerke nestaju; umjesto njih pojavljuju se figure koje personifikuju širi mehanizam represije. Migrant, od nemoćnog gosta, pretvara se u objekt nad kojim se vrši kontrola. Briga se pretvara u mučenje, gostoprimstvo u porugu, a granica između prividne dobrote i otvorene brutalnosti gubi se. Podrum postaje mračna pozornica ljudske nemoći i agresije.
Treći dio, Agape, donosi promjenu tona. Petko konačno progovara – ali ne kroz svakodnevni govor, nego kroz priče koje prizivaju mitsko i parabolično. On postaje pripovjedač bajki i parabola, donoseći u kuću priče o Medžnunu i Hidru. Njegove riječi otvaraju prostor u kojem se nasilje ne briše, ali se nadopunjuje mogućnošću ljubavi. Agape nije sentimentalno pomirenje, nego vizija ljubavi kao zadnje linije odbrane od raspada, kao jedinog puta ka nečemu što nadilazi mržnju i strah.
Put iz Damaska je drama u kojoj se mala porodična scena širi do univerzalnih razmjera. Migrant, nijem i ranjiv, stoji u središtu kao figura koja izvlači iz drugih ono što oni sami ne žele vidjeti. Njegova šutnja proizvodi govor, njegovo prisustvo proizvodi nasilje, a njegovo kasnije pripovijedanje otvara mogućnost preobrazbe. Komad tako postaje i parabola o društvu: o tome kako se strah od Drugog pretvara u mržnju, kako se nasilje često opravdava brigom, i kako ljubav ostaje posljednja, krhka, ali nezamjenjiva alternativa.
U konačnici, Put iz Damaska ne nudi rješenja niti moralne pouke. Njegova snaga leži u načinu na koji iz svakodnevnih scena izvlači cijeli kosmos napetosti: između jezika i šutnje, porodične intime i političkog nasilja, banalnog i mitskog. To je drama koja ne traži od gledatelja ili čitatelja da pronađu izlaz, nego da ostanu u toj pukotini, suočeni s pitanjem: šta preostaje kada su iscrpljene sve maske jezika i moći, i da li je ljubav doista moguća kao posljednje utočište?
