Zmijski ugriz je drama o naslijeđenim tabuima i traumama koje se prenose poput otrova. Naslov potiče iz rečenice bake koja tvrdi da ženski spolni organ podsjeća na trag zmijskog ugriza. Ta slika, istovremeno brutalna i precizna, postaje polazište za razmišljanje o tijelu, sramu i naslijeđenoj šutnji. Iz nje se grana cijeli svijet drame – prostor u kojem se intima i kolektivni teret neprekidno prepliću.
Likovi u Zmijskom ugrizu nose rane koje nikada nisu do kraja zacijeljene. Njihovi razgovori stalno se lome između ispovijesti i optužbe, između potrebe da se progovori i potrebe da se sakrije. “Zmija” u tekstu nije životinja, nego naslijeđe koje puzi kroz porodične odnose, društvene sisteme i tišine koje se ponavljaju kroz generacije.
Drama je zamišljena kao zatvoreni scenski prostor u kojem je bijeg nemoguć. Svaka replika postaje ugriz, svaka šutnja novi talas otrova. Atmosfera se gradi na ritmu govora i na naglim prekidima, na sukobima koji se ne mogu razriješiti i na tišinama koje bole više od riječi.
Zmijski ugriz nije drama koja nudi olakšanje. Ona insistira na suočavanju sa slikama koje su neugodne i potisnute, ali koje uprkos tome oblikuju živote likova – i publike koja ih sluša.
