intermezzo 5
ARIEL Može se predugo živjeti. Ljudi nek pričaju šta hoće, može se predugo živjeti. Imam 37 godina i višak sam. Može se na to gledati filozofski, biti ironičan, biti ciničan, zajebavati se s ljudima koji život shvataju ozbiljno, zapravo, s onima koje život shvata ozbiljno, ali uvjerenje o sopstvenoj beskorisnosti leži unutra negdje i žvače utrobu i sve dobre i lijepe misli. To je već gangrena duše. I ljudi umiru od toga. Zdravog tijela i istrule duše. Biti umjetnikom znači gledati duboko, osmatrati preko vlastite smrtnosti. Biti umjetnikom znači nemati vremena. Vrijeme nije tiha rječica, ono je gromoglasna bujica. Ne sjećam se trenutka u kojem se vrijeme utišalo – nema ga više, postoji samo vakuum. Pet godina, deset, petnaest godina, svejedno. Nijedan cinizam to ne može isprati. Sanjao sam o veličini, a sad sam miran ako me neko potapša po ramenu i dobaci kost kao olinjaloj litalici. Zajebano je to. Tada počinješ mrziti sebe, a nema opojnije stvari od mržnje prema sebi. Time se hraniš. Čudno je. Kao kanibal koji pokušava preživjeti jedući vlastito meso. Ni ljubav, ni saosjećanje, ni umjetnost više ne mogu razbuktati vrijeme da opet teče. Možda to niko ne vidi, u ovoj zemlji vrijeme ne teče ni u budućnost ni u prošlost. Ovdje smo zaglavljeni, u čistilištu, zbog grijeha koje smo počinili, ili nismo, ne znamo. Čekamo na kost, na komad hljeba natopljenog supom, na neki kutak u kojem ćemo se sklupčati i cviliti dok ne crknemo. Ne znam jesmo li ikad imali dostojanstvo, možda i jesmo, ja se toga ne sjećam. I ne znam više šta da kažem. Jebo me dan kad sam se rodio. Jebo me dan kad sam se rodio kao čovjek a ne kao kamen drvo ili prašina na Mjesecu.
