I
Nakon dugo vremena, Mordekaj je odlučio posjetiti svog prijatelja, Tota. Misao o toj posjetio pojavila se naglo, kao imperativ. Totov dom bio je daleko, na osami, tik uz šumu kojom počinje masivna Siva planina, san svih istraživača i avanturista, poznata po svojoj misterioznoj osobini: nikad ne može biti otkrivena samo jednom, već je svaki novi čovjek, koji zađe u procijepe i klance, njen novi Kolumbo.
Mordekaj je krenuo vozom i stigao na stanicu posljednjeg naselja u predvečernje sate. Tu se pogodio s mještaninom koji će ga konjskim kolima dovesti pred Totovu kuću. Dok su se truckali pustim kolovozom, mještanin je pričao kako njegov brat Totu dovozi hranu i ostale potrepštine, a kad je brat, iz ovog ili onog razloga, spriječen, taj zadatak obavja on. Baš je prošle sedmice vozio leće koje je Tot naručio izdaleka. Vrata su bila zatvorena, nije bilo svjetla. Mještaninu se činilo da čuje plač, ali to je mogao biti i vjetar. Pošto nije bilo odgovora na kucanje i dozivanje, mještanin je ostavio paket pred vratima i otišao. Mordekaj je slušao i klimao glavom. Vjerovatno je sve u redu. Ekscentričnost njegovog prijatelja bila je nadaleko ozloglašena.
Noć se odavno ugnijezdila u nebo, kao crna ptica. Konjska kola su se zaustavila pred Totovom kućom. Mordekaj je isplatio vozača. Kuća je mirovala. Sve je bilo tiho, samo je odzvanjao kas kopita koja su se udaljavala. Mordekaj je gurnuo vrata, nisu bila zaključana.
Našao je svog prijatelja u jadnom stanju. Mršav, zarastao u bradu, obučen samo u donji veš, ležao je, zgrčen, na podu, okružen gomilama papira po kojima su bili načrčkani znakovi i crteži, sasvim zagonetni i nečitljivi. Tot nije spavao, niti je bio bez svijesti. Mrmljao je nešto, ispod glasa, kao da je u transu. Mordekaj je dotakao rame svog prijatelja i nježno izustio:
„Izgledaš užasno.“
Tot ga je pogledao, i nasmijao se. Skočio je na noge i zagrlio Mordekaja. Zatim je otišao da napravi čaj. Mordekaj je promatrao prostoriju. Bila je neuredna, prašnjava i natrpana knjigama, papirima, kartama i čudnim instrumentima, od kojih je Mordekaj prepoznao samo neke: astrolabe, kompase, teleskope, mikroskope, termometre i barometre, raznih veličina i oblika. Uzdahnuo je. Totova kuća uvijek je bila samo skladište za sve što ne može stati u laboratoriju. Tot se vratio s čajem. Sjeli su. Oklijevali da progovore. Tot je posmatrao Mordekaja, ne trepćući.
„Dugo te nije bilo.“
„Mislio sam da me ne želiš vidjeti. Zbog…“
„Zaboravi na to.“
„Jako mi je žao.“
„Sve je oprošteno.“
„Čaj je odličan.“
„Hvala. Došao si kao naručen.“
„Zašto?“
„Želim ti nešto pokazati.“
II
Mordekaj je zabezeknuto posmatrao pedesetak staklenih kaveza. Svaki od njih sadržavao je jednog muškarca ili ženu. Plakali su. Užasan zvuk jecanja i cviljenja širio se laboratorijem. Mordekaj nije mogao skrenuti pogled i, isprva, pomislio je da plaču jer su zatočeni. No, Tot, koji je prtljao nešto oko ogromnog bakrenog mikroskopa, objasnio je da su tu svojevoljno. Neki su izgubili roditelja ili nekog bliskog, neke je ostavila žena ili muž, neki su izgubili posao, a, nekima, se jednostavno nakupilo svega i došli su da se isplaču. Tot je dodao da im dobro plaća.
„Oni se ispušu, a ja ih proučavam.“
Mordekaju ništa nije bilo jasno.
„Teško je dobiti priliku za posmatranje“, rekao je Tot, „zato sam napravio ovakav mikroskop.“
Otvorio je prozorče na ćeliji u kojoj je sjedio muškarac i gorko plakao. Krupne suze rasprskavale su se o stakleni pod. Kroz prozorče je Tot proturio bakrenu cijev, zatim upalio mikroskop na drugom kraju laboratorija.
Nestalo je svjetla, zatim se vratilo, i tako nekoliko desetaka puta. Tot je izašao.
Mordekaj je ostao sam sa plakaocima. Išao je od kaveza do kaveza. Svaki od stanovnika bio je u potpunosti opsjednut vlastitom tugom. Mordekaja nisu primjećivali. Bilo je upitno da li uopšte znaju da su zatvoreni u ćelije. Jecaji, cvileži i plač pratili su Mordekaja svuda po laboratoriju, kao olujni oblaci. Ušao je Tot sa naramnkom fotografija i rasprostro ih po stolu.
„Pogledaj.“
„Šta je to?“
„To je, dragi moj, jedna jedina suza.“
III
Fotografije su prikazivale pejzaže, gradove, mora, planine, pustinje i šume. Na nekim fotografijama gradovi su bili antički, mramorni, ljudi su trgovalo po ulicama, vojske marširale, trireme i bireme ukotvljene u lukama. Na nekim drugim vidjeli su se moderni gradovi, aerodromi, neboderi, trgovački centri, stanice, trgovi, protesti, revolucije, ratovi, automobilske gužve, tankeri i podmornice. Trećima su se uzdizali srednjevjekovne tvrđave, kmetovi su obrađivali polja, oklopni vitezovi i kraljevske procesije šepurili su se. Na četvrtim primati ogrnuti krznom i njihove vatre. Na petim, netaknute šume i životinje koje slobodno tragaju za hranom.
Mordekaj je grozničavo prebirao fotografije.
„Svaka suza koju sam pregledao pokazuje slično.“, rekao je Tot.
Mordekaj je nastavio prebirati.
Tot je držao fotografiju među prstima.
„Ovo tražiš?“
Mordekaj ju je istrgnuo iz Totove ruke.
Fotografija je prikazivala katastrofu. Popucala zemlja, zgrade koje se ruše, ljudi bezglavo bježe, svijet u plamenu.“
„U svakoj suzi je jedan svijet i traje koliko traje put od oka do poda.“ Rekao je Tot i pokazao na zidove po kojima su bile povješane hiljade i hiljade fotografija raznih svjetova koji su bili i prošli u jednom magnovenju.
„Moramo im pomoći.“, rekao je Mordekaj.
„Kako? Ko će pomoći nama?“, odgovorio je Tot.
Mordekaju navriješe suze. Dok su se iz njegovih očiju survavali svjetovi i nastajali novi, jedan po jedan, Mordekaj ih je duboko žalio. Ali mislio je na svoj svijet koji možda sada, upravo sada, klizi niz nečiji obraz i pada ka svom neumitnom uništenju.
Čitajte Priče o Mordekaju: Budna Kuća, Naopako Drvo, Stakleno Polje, Pruga u ravnici, Čovjek koji je smetao, Mrlja
