Ulomak iz prvog poglavlja
Oglasila se zviždaljka. Birale su se ekipe za odbojku. Silvan i Noa našli su se na suprotnim stranama. Ovaj put neće biti Noe da ga pokriva. Slegnuo je ramenima i prepustio se sudbini.
Dat će sve od sebe da izgleda zainteresovano, cupkat će u mjestu, skakati i trčati prema lopti. Ona će ga izbjegavati kao da su suprotni magnetni polovi, on i lopta. Drugi će mu se možda smijati, možda ga zadirkivati, poslije, u svlačionici.
Zviždaljka se ponovo oglasila. Meč je počeo.
Silvan je zaista dao sve od sebe.
Kako je i predvidio, uspio je cupkati, skakutati, skakati i trčati, ali nijednom nije uspio udariti loptu.
Noa je bio posvuda. Trčao je, skakao na mrežu, bacao se za loptom. Bez svojih debelih naočala, izgledao je kao drugi dječak. Kao neko ko je sasvim u miru sa svojim tijelom. Vidjelo se da je Noa istinski sretan. Silvan je takav izraz na Noinom licu vidio još samo kad su se igrali da traže Salmoriju, ili kad je upisivao nova otkrića u Knjigu Tragova. Silvan je osjetio još jedan ugriz ljubomore.
U metežu, prateći putanju lopte, pogled mu se zaustavio na vratima dvorane.
Bila su otškrinuta.
Otškrinuta.
Osjetio je kožu kako se ježi.
Prazninu u utrobi.
Prazninu koja se punila strepnjom.
Odbojkaški meč trajao je, igrači su trčali, bacali se, udarali loptu.
Silvan je stajao, usred terena, nepomičan, ukopan.
Budućnost više nije prava linija, barem za trenutak.
Kompas se vrti u krug, kao pas koji progoni svoj rep.
Silvan nije znao otkud naviru te čudne, jezive misli. Nisu bile njegove, to je sigurno.
Nije znao zašto ga otškrinuta vrata uznemiravaju. Zatvorena vrata bila su mu sasvim prihvatljiva. Širom otvorena, takođe. Zašto ga otškrinuta vrata plaše?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Nešto je tu. Ili će nešto biti tu. Možda je već i bilo.
Treba im prići. Zatvoriti ih. Ovako ne mogu ostati. Ne smiju.
Osjetio je udarac u glavu i našao se na podu.
Drveni jedrenjak klatio se na olujnim valovima. Horizont se odavno nije vidio, okean se propinjao, a nebo je bilo crno kao baršunasti veš posljednje Corvinove ljubavnice. Mornari su trčali po palubi, povlačili konopce, skupljali jedra, privezivali čamce i topove. Bacali su se i hvatali burad koja se se kotrljala po palubi. Na pramcu, uspravan kao spomenik samome sebi, stajao je Archibald Corvin, i oluji se smijao u brk. Valovi su divljački nastrali na bokove broda, vjetrovi se smijuljili kao čopor hijena. Kroz tu olujnu disonancu, začuo se Rudijev glas.
“Gospodaru Corvin, vrijedi li izgubiti glavu zbog prkosa?”
Corvin nije rekao ništa. Rudi je vikao, nadglasavajući se sa vjetrom.
“Niko još nije pobijedio inateći se s Majkom Prirodom.”
Corvin se osvrnuo i, vidjevši snuždeno lice svog pomoćnika, prihvatio njegovu ispruženu ruku. Čim je stupio na palubu, pramac je nestao u ždrijelu ogromnom vala. Corvin se nagnuo prema Rudiju koji ga je još uvijek čvrsto držao za ruku.
“Dragi moj gospodine Rudi, ako Vas neko bude pitao, recite da je majka Priroda meni – Pomajka.”
Iduće što je Silvan vidio bilo je zabrinuto lice nastavnika Zmaja. Opipavao je Silvanovu glavu. Otvarao je usta, nešto je govorio, ali se činilo da su mu rečenice toliko lijene i spore, da Silvan nije razumio ništa. To je trajalo sekundu ili dvije.
“Da li ti se vrti u glavi?“
„Povraća li ti se?
„Znaš li kako se zoveš?“
To je pitao nastavnik Zmaj. Oko njega pojavljivalo se još znatiželjnika, Silvan je vidio čitav grozd glava kako ga posmatra upitno, saosjećajno, posprdno.
„Meni je majka Priroda pomajka.“, lupio je Silvan, bio je to ostatak njegove budne maštarije.
Zmaj se namrštio.
„Šta je rekao?“, pitao je neko.
Čulo se kako „šta je rekao“ putuje dvoranom, tiho ali brzo, kao loša vijest.
Super. Dva dana će se po školi pričati kako je Merindijanca udarila lopta i on rekao nešto što niko ne razumije. Divno. Sad će, osim što je čudak, biti još i lud.
Zmaj ga je poslao da se umije. Onda će sjediti na klupi, kao one djevojčice koje ne rade tjelesni. Prišao je Noa.
„Izvini.“
„Zašto?“
„Ja sam napucao loptu.“
Silvan nije imao snage ni da se naljuti ni da oprosti. Tatina jutrošnja zabrana, zadirkivanje u školi, glupi čas tjelesnog, glupa i jeziva otškrinuta vrata i, povrh svega, njegov najbolji i jedini prijatelj ga udari loptom. To je stvarno bilo previše. Jednim pokretom ruke otpravio je Nou nazad na odbojku. Znao je da će se Noa gristi, da će biti u neizvjesnosti, je li Silvan prihvatio izvinjenje ili ne, da će se izviniti još stotinu puta, ali Silvanu je sad samo trebalo malo predaha.
Na izlasku je pažljivo zatvorio vrata dvorane i dvaput provjerio jesu li ostala zatvorena.
Hladna voda mu je godila. Kapi na njegovom licu tražile su svoj put, panično bježale, ne želeći ništa, osim da se vrate vodi, svom svijetu, svojoj postojbini.
Koja je Silvanova postojbina?
Ova, naravno, u kojoj živi. Ovaj svijet, napravljen od dobre, stare materije. Opipljiv, pouzdan, predvidiv. Kao Otac. Mama. Kao Zmaj, kao Silvanovi vršnjaci. Kao Noa.
Ponekad, samo ponekad, desi se nešto što Silvana potrese do srži. Nešto svakodnevno, nevažno. Neprimjetno, kao otškrinuta vrata. Silvanu su takve stvari bile…no, možda je bolje i ne misliti o tome, jer su takve misli kao rupe u gasnoj cijevi iz kojih teče gas, osim što ono što teče nije gas nego..nešto.
Silvan nije znao šta.
Zagledao se u svoj odraz u ogledalu. Ima jedanaest godina i još uvijek nosi tregeršos. Zavidio je dječacima koji su nosili hlače na kaiš. Mama nije htjela ni da čuje za kaiš.
Neuredna crna kosa koja se nije dala pripitomiti. Odbijala je češalj kao što divlji konj odbija sedlo, uprkos svim naporima Tate i Mame da je ukrote.
Tamne oči koje su ga, iz ogledala, gledale toplo. Neustrašivo. Prepoznao je taj pogled i obradovao se zbog toga. Na jednoj ofucanoj crno – bijeloj fotografiji, koju je držao u kutiji ispod kreveta, vidio je isti takav pogled.
Djed sjedi pored čiviluka na kojem je obješena njegova poštarska uniforma. U ruci drži neki papir. Ne osmjehuje se, pogled mu je čvrst, ali saosjećajan.
Istim pogledom gledao je Silvanov odraz Silvana.
„Podsjećaš me na djeda”, govorili su mu Tata i Mama i njihovi poznanici i rođaci koji su im dolazili u goste. Govorili su to zbog ovoga ili onoga što je Silvan radio, kako je hodao, zapinjao ili čitao. Godilo mu je što ga upoređuju sa djedom kojeg nikad nije upoznao.
Ne zna se šta je bilo s njim. Bio je u svojoj sobi, na spratu kuće. Silvanova mama ga je pozvala na ručak. On je, iz sobe, odgovorio da će sići. Nikad nije sišao. Pretresli su čitavu kuću i dvorište, susjedne kuće i dvorišta, čitav kvart i čitav grad. Djeda nije bilo.
Otac je pričao da je djed volio knjige i imao neke čudne ideje, kao na primjer, da se neka pisma opiru dostavljanju, da je broj slova koje će čovjek napisati unaprijed određen i da zato nije postao pisac, da sove nisu ono za šta se predstavljaju.
Silvan se pitao da li je i djed imao neki nadimak i da li su mu se smijali zbog njegovih ideja. Bojao se da će i on, jednog dana, nestati. Jednostavno neće sići na ručak. Još gore: nestat će u trenutku u kojem nekome bude trebala pomoć.
Zatvorio je, pa otvorio oči. U ogledalu je vidio samo prestrašenog Silvana. U ogledalu je vidio još nešto.
Vrata jednog od toaleta bila su otškrinuta.
Prišao im je polako.
Zatvorio ih.
S olakšanjem je slušao kako jezičak brave upada u svoje ležište.
