„…izbacio je pet istih kopija. Pa onda još pet. I sve tako. Niko nije shvatao šta se dešava i samo su gurali i gurali papir, hranili štampač novim dokumentima, a on je izbacivao jednu te istu kopiju. Možeš zamisliti koliku je gužvu to napravilo. I oni su stajali tako, pojma nisu imali, dok nisam došao ja i pitao, ljubazno, da li je, možda štampač pokvaren. E tu su se zamislili. Još jednom sam ponovio, ovaj put to nije bilo pitanje, da je štampač pokvaren. Trebala si vidjeti izraze njihovih lica. Ovako nekako…”
Otac je izbečio oči, pokušavajući oponašati izraze lica svojih kolega.
“Glup, jednostavno glup izraz lica. Ja sam šutio, nisam htio da kažem šta mislim, tamo svi sve lično shvataju, ali na mom licu se moglo pročitati svašta. Možeš misliti.”
Otac je prasnuo u glasan smijeh. Toliko glasan da je Silvana podsjetio na učenike starijih razreda u njegovoj školi koji su se preglasno smijali kad bi hodnikom prošla grupa djevojaka. Silvan nije znao šta povezuje usiljeno smijanje i djevojke.
Mama se osmjehivala tatinoj priči i toplo ga gledala. Silvan je šutio, jer nije znao ni šta je toliko smiješno u pokvarenom štampaču.
“Niko nije znao šta da radi. Gužva je postajala sve veća…“
Zvec. Zvec. Zvec.
Silvan je slušao kako kašike cvile.
Kuhinjski sat kuckao je ravnomjerno, zagušen očevim glasom.
Nevidljiva muha zujala odnekud.
„Na kraju je morala doći i šefica, mislim zaista, zbog tako nevažne…“
Na jednom od kuhinjskih ormarića stajala je vaza sa paunovim perjem koja su se presijavala na popodnevnoj svjetlosti. Silvan nije volio ta pera, i da se njega pita, izbacio bi ih naglavačke, bez razmišljanja.
Mama je voljela pera. Tata ih, vjerovatno, nije ni primjećivao. Silvanu su se činila prijetvornim. Kad god bi ih pogledao, bila su drugih boja. Nikad nije pitao mamu, je li i ona vidi te podmukle promjene. Bio je uvjeren da su boje paunovog perja, boje luđaka i ljudi koji su skrenuli pameću. A tek oči. Svako od sedam pera u vazi imalo je po jedno duboko, sumnjivo i onostrano, oko. Sedmostruko oko pauka koji vreba sa kuhinjskog ormarića.
“Dok ja nisam šefici objasnio, u čemu je zapravo stvar, i onda su pozvali servis. Sve je to trajalo punih sat vremena, potpuno nepotrebno. Krompir je od-li-čan.”
“Hvala dušo. Ključ je u maslacu kojeg sam…“
Silvan je po tanjiru iscrtavao nevidljive krugove, komadićem krompira nabodenim na viljušku. Nije se mogao otresti misli o vratima dvorane.
Imao je on susrete sa raznim vratima koja su bila otškrinuta na razne načine, ali ovo je bilo drugačije. Zvala su ga. To je novo. Prije su samo mirovala, kao spavač s jednim otvorenim okom. Nikada prije nije imao tako jaku potrebu da nekim vratima priđe. Što je još gore, nije do kraja znao zašto bi im prišao. Uvjeravao je sebe – da bi ih zatvorio, ali nešto drugo, nešto…ne, nikako nije uspijevao da to promisli do kraja. Na korak do odgovora nailazio je na tvrdi, nijemi zid. To je bilo frustrirajuće. Ipak, zaključio je jednu stvar.
„Silvane, mislim da se taj komadić krompira dovoljno namučio.“
Otac ga je gledao, onim svojim „odgojnim“ pogledom.
Ima nešto novo za Knjigu Tragova.
„Nisam više gladan.“
„Pojedi to do kraja.“
„Ne mogu, tata.“
„Postoje na svijetu djeca koja nemaju šta jesti. Najmanje što možeš je da završiš svoju porciju.“
Mama je strogo klimnula. Silvan je snuždeno progutao komadić krompira, koji se, s olakšanjem, predao svojoj sudbini.
“Vi niste kanibali?”, začuđeno je pitao Corvin. Abu je preveo. Poglavica se grohotom nasmijao i rekao nešto na svom coktavom jeziku.Čitavo pleme prasnulo je u smijeh. Začuo se Abuov piskavi glas:
„Naravno da ne. Šta mislite da smo? Divljaci?“. Corvin i Abu nastavili su se objašnjavati s poglavicom, dok su mornari, uz pomoć nasmijanih domorodaca, oslobađali preblijedjelog Rudija iz okova od trske. Dali su mu vode, koju je halapljivo gutao, kao žedan nilski konj. Obrisao je znoj sa čela i, užasnut, ugledao svoju odjeću na domorocima. Jedan je nosio sako, na svom golom, tetoviranom tijelu. Drugi pantalone, treći košulju, četvrti kravatu. Jedan od njih paradirao je s Rudijevim kišobranom, kao sa žezlom Svetog Rimskog Carstva. Rudi je podigao svoju tjelesinu i, potrčao za njima. Abu je bjesomučno prevodio razgovor između Corvina i Poglavice.
„Kuda su se bijeli ljudi uputili?“
Corvin i Abu su se zgledali.
“Bijeli čovjek ima tajne. A tajne otkrivene na silu, krvare, kao izvađen zdrav zub.”
“U potrazi smo za Salmorijom.”
“Nikad čuo.”
“To je jedna zemlja. Izgubljena zemlja. Nema je na kartama.“
„Šta onda karte vrijede?“
„Karte uvijek vrijede.“
„Za tu zemlju, Bijelče, nisam čuo. Ali znam jedno. Bijeli čovjek ni u jednu zemlju ne ide bez razloga. Bijeli čovjek nema mira i putuje svijetom da bi ga porobio.“
Corvin je uzdahnuo. Krajičkom oka pratio je Rudija koji je skakao za kišobranom kojim su se dva domoroca dobacivala.
Rudi je čitavim putem nazad prema obali i spasonosnom brodu, bio izuzetno loše volje. Vratio je svoje odijelo i kišobran, ali polucilindar mu je bio udubljen. Corvin je objasnio da pleme Rudija uopšte nije namjeravalo pojesti. Mislili su da je Rudi neka vrsta albino gorile. Htjeli su ga utoviti i prodati zanzibarskom sultanu, koji je bio poznat kao kolekcionar rijetkih vrsta.
„Mislili su da ste malo neuhranjeni, Rudi.“, rekao je Corvin , susprežući smijeh.
Debeli Rudi je prezirno frknuo.
„Zamalo da me pojedu. Zamalo da završim kao večera.“
„Vi ste ulov za zimnicu, dragi moj gospodine Rudi.“, reče Corvin i slatko se nasmija.
