Calderonov junak Sigismundo, utamničen čitavog života, dobije priliku da jedan dan živi slobodno. Tamničari ga uspavaju i prebace u kraljevsku palaču, gdje se Sigismundo probudi, obučen u raskošnu odjeću. Dvorska svita mu objasni da je on princ i nasljednik trona. Sigismundo, godinama uskraćivan svih životnih zadovoljstava, postaje nasilan, zahtijevajući svoje pravo. Uplašeni plemići ponovo ga uspavaju i vrate u tamnicu. Sigismundo se probudi, misleći da je dan proveden u palači bio samo san.
Onostrano poslanje
David Lindsay je metaforički spavao dvadeset godina. Dva desetljeća proveo je penjući se od činovničkog potrčka do finansijskog stručnjaka u osiguravajućoj kući Lloyd's. U svojoj četrdesetoj godini, kao da je dobio onostrano poslanje, ostavlja iza sebe London i svoj malograđanski život, da bi postao profesionalni pisac, bez konekcija, bez iskustva, naoružan samo erudicijom, maštom i snom koji je dvadeset godina gorio u njemu. Možda je tako radikalna odluka praćena sjenom smrti: Lindsay je mobiliziran za vrijeme Prvog svjetskog rata i, iako nije vidio nijedno bojište, vojna bijeda mirisala je na smrt; tik nakon rata prerano mu umire stariji brat, i, iako nisu uvijek bili u najboljim odnosima, Lindsay je sjedio kraj bratovljeve samrtne postelje. Razvrgnuo je četrnaestogodišnje zaruke i oženio djevojku koju je upoznao samo nekoliko mjeseci prije. Par se preselio u mistični Cornwall i Lindsay je počeo raditi, uronjen, mislio je, u savršenu odjeću pisca: pustopoljine, oblačno nebo i mitove provincije.
Savršena odjeća pisca
Sasvim sigurno je sanjao slavu. Čak i više, sanjao je velike, genijalne knjige. Vidio je sebe kako stoji uz Hardy-a i Shaw-a. S tim entuzijazmom započeo je svoju prvu knjigu, duhom duboko u izmaglici Cornwalla i mitovima Sjevera. Pisao je grozničavo, siguran da piše veliki roman, knjigu koju je u glavi iznova pisao i brisao deset godina. Nightspore at Tormance našao se na stolu urednika 1920. godine. Nakon reza od 15000 riječi i promjene naslova, Voyage to Arcturus pojavio se iste godine u 1500 primjeraka. Kritike su bile hladne. Prodalo se samo 600 primjeraka. Izdavačka kuća smatrala je Lindsayev prvi roman ozbiljnim promašajem. Veličanstveni san Davida Lindsaya srušio se na prvoj stepenici, rasprsnuvši se kao mjehur od sapunice. No, on je odbio ponovo zaspati.
Put za Arcturus
A Voyage to Arcturus je Lindsayeva prva, najpoznatija i, vjerovatno, najbolja knjiga. Ona govori o putovanju na planet Tormance koji orbitira oko zvijezde Arcturus. Junak, Maskull, tumara planetom kroz njene bizarne pejzaže. Po klasičnom tropu srednjevjekovnih misterija, Maskull putuje od mjesta do mjesta po prostranoj planeti obasjanoj dvama Suncima, susrećući šarolike domoroce. Svaki od njih pred Maskulla stavlja dilemu, ili ideju, koju Maskull treba otkriti, prevazići, ili predati joj se. Kao u kakvoj hagiografiji, prolazi iskušenja, torture, nemoguće izbore, u potrazi za istinom o svijetu. Stanovnici Tormancea obožavaju Surtura, dalekog, skoro zaboravljenog boga i Crystalmana, božanstvo zadovoljstva i ljepote. Maskullova golgota Crystalmana raskrinkava kao lažnog zlog boga koji stanovništvo planete drži u iluziji ljepote, sprječavajući ih da dostignu prosvjetljenje i istinu. Surtur se otkriva kao Krag, suština bola, jedina prava egzistencija u materiji, jedina istina koja razara iluziju. Lindsayev roman je očigledna alegorija, svojevrstan gnostički manifesto. Gnostici su svijet gledali u ogledalu: Demijurg, biblijski Bog, je zao, jer je stvorio materijalni svijet, a materija je zlo, patnja, bol. Lucifer je dobri bog metafizičkog plana. Lindsay je bio opsjednut gnosticima i prezirao je materijalizam dvadesetog vijeka. A Voyage to Arcturus je amalgam žanrova, od moraliteta, preko filozofskog romana do naučne fantastike, no, ponajviše, on je eksplozija mašte, vulkan spisateljske imaginacije. Lindsayev bizarni svijet (izrastanje novih organa, nepoznate boje, veličanstveni pejzaži) dokaz je njegovog imaginativnog genija. Arcturus, tokom Lindsayevog života, zaboravljen i zakopan u skladište izdavačke kuće, uskrsnuo je nakon njegove smrti. C.S. Lewis, Tolkien, Philip K. Dick, i mnogi drugi odali, su poštovanje svijetu kojeg je sagradila Lindsayeva moćna mašta. Harold Bloom, najmoćniji kritičar svog doba, nije mu mogao odoljeti, napisao je svoju verziju Arcturusa, njegov jedini prozni pokušaj. Završio se neslavno, još „neslavnije“ od originala.Lindsayev roman je mnogo više zanimljive fusnote u historiji književnosti. Da ga nije bilo, ko zna da li bi Lewisov ili Tolkienov svijet postojao
Genije mašte, bez spisateljskog talenta
Lindsay umire 1945. godine u svojoj sedamdesetoj godini.Trideset godina stvaranja polučile su četiri knjige koje su kritički i finansijski propale, i tri knjige koje su izdavači tvrdoglavo odbijali. Postoji vrlo dobar razlog za Lindsayevu promašenu karijeru: njegov spisateljski stil je amaterski, suh, opširan, rečenica je nezgrapna i neartikulisana. Lindsay piše stilom nekoga ko zamišlja kako pravi, ozbiljni pisci pišu. Sva ta mašta ostala je zarobljena u diletantskoj, nezreloj prozi. Kao veliki neprijatelj modernizma, prezreo je stilske inovacije Joycea, Virginie Woolf i Malcolma Lowrya, pokušavajući da književnost vrati viktorijansku stilsku putanju.
Kako je njegova frustracija neuspjehom rasla, njegove su knjige postajale sve deblje i deblje, i, na kraju, u nedovršenom romanu The Witch, nastojeći da što bolje i što detaljnije približi svoje objašnjenje svijeta, njegova književnost je prestala biti književnost i postala samo raznobojna filozofija.
Kao Calderonov Sigismundo, Lindsay se probudio iz malograđanskog sna, sa usijanim nagonom da stvara, i kao Sigismundo, napravio haos u vlastitoj duši pokušavajući da svoje vrijednosti, svoj apsolutni gnosticizam, nametne svijetu. Kada je svijet s prezirom odbio njegove romane, njegov trud i besane noći, on je bjesnio. U sebi dakako, kao dobro odgojeni, uštogljeni Škot.
Moloh umjetnosti
David Lindsay je tragična figura, mučenik, žrtva tamne strane umjetnosti, tog nemilosrdnog Moloha. Lindsay je znao da je književnost varljiva, da je književni uspjeh krhak, da je nada sirena koja pjeva milozvučno i slatko. Uprkos tome, izdržao je trideset godina odricanja, neimaštine, prezira sviju izuzev nekolicine kolega, prezira čak i vlastite supruge. Lindsay nije bio Čehov ili Kafka, pisac sa drugim zanimanjem, i dio njegove tragedije je bio što nije bio Čehov ili Kafka, a silno je želio da bude.
Godinama nakon njegove smrt izašla je knjiga Strange Genius of David Lindsay, naziv koji bi Lindsay nesumnjivo shvatio kao uvredu, i naslov koji pomalo zvuči kao poruga. Lindsay je bio pisac koji ide na sve ili ništa. Njegova biografija izaziva divljenje i sažaljenje, kao i njegove knjige. A Voyage to Arcturus je knjiga nevjerovatne imaginacije. Tu se Lindsay čudni, bizarni genije jasno vidi. Međutim, likovi su samo personifikacije ideja, stil je diletantski i tu čitaocu ne ostaje ništa drugo nego da se rastuži nad sudbinskom nepravdom koja je snašla ovog nesretnog pisca. Genije mašte, bez spisateljskog talenta.
Lindsay je, nažalost, više lik iz romana, nego pisac romana. On, koji nikad nije znao opisati pisce u svojim knjigama, zaslužuje da se o njegovom životu napiše roman, ili barem priča.
Svi bi pisci trebali čitati Lindsaya i o Lindsayu, o njegovoj žrtvi na oltaru književnosti. Kao stari proroci, ostavio je ovosvjetski život i otišao u pustinju u kojoj je bio trideset godina, ne donijevši iz nje ništa, ne naučivši iz patnje ništa, noseći u sebi neprestanu, izluđujuću, nagonsku, potrebu da piše. Kao Simon iz Kišove priče, vinuo se u vazduh da dokaže da je bog, i sručio se neslavno nazad u pustinjski pijesak.
“A san su i sami snovi”
Calderonov Sigismund je završio sretno, probudio se iz svoje iluzije i poveo pobjednički rat za svoj tron. Lindsay je, u svom gnosticizmu, tvrdio da je život iluzija, da je stvarni svijet, ono pravo, ono istinsko, izvan ovog svijeta i izvan onih koji mu se klanjaju. Umro je u tom uvjerenju.
Sigismund, probudivši se iz sna kaže:
Šta je život? Mahnitanje!
Šta je život? Puste sanje,
Prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dar nam dan,
Jer sav život – to je san,
A san su i sami snovi.
Za Lindsaya, Calderonov Život je san završava na kraju drugog čina, bez katarze i bez trijumfa.
