
Sjetno sjedi Simeon.
Uludo mrvi
vrijeme,
vilicu stišće,
šapće
Ja sam
tabernakl
za komadić božjega
daha,
odijelo
koje duša će
odbaciti kao
prljavo rublje i
smrt će
poroditi vječnost.
Besmrtnom smrću
štiti se Simeon.
U kostima mu
trne u
mesu žari,
nervima tinja,
u venama bode
Livija, mirisnoga bedra,
i polja kilikijska,
talog davnašnji.
Simeon jeca.
Na poljima
tim,
smrt je
jednom
umrla.