Ketman Czeslawa Milosza
Czeslaw Milosz, jedan od velikih pjesnika i intelektualaca 20. vijeka, napisao je Zarobljeni um, kao analizu uma istočnoevropskog staljinističkog intelektualca. Ustvari, ta je knjiga apologija njegovog prebjega na Zapad. Zarobljeni um postala je kultna knjiga, važan element antistaljinističke i antikomunističke literature, koju su mahom pisali razočarani ljevičari i emigranti, od Koestlera, Gide-a i Orwella do Kiša i Solženjicina.
Iako Zarobljeni um pruža odličan uvid u psihologiju poljskog i istočnoevropskog intelektualca tog vremena, samim tim u um bezvremenskog ustrašenog intelektualca, djelo nije bez mana. Napisano je jednostrano, njegova analitička oštrica je precizna i nemilosrdna kad analizira komunizam, a tupa i blagonaklona u pogledu na Zapad. No pristrasnost i nije najveći problem te knjige. Za Milosza, svijet se sastoji od Zapada (Zapadna Evropa i SAD) i Istoka (Istočna Evropa i SSSR), i to je to. Ostatak svijeta, možda, postoji kao kulturna relikvija ili artefakt, u najboljem slučaju, dio kulturne historije (što će se u slučaju Ketmana i pokazati ) i privjesak Velikih Centara. Milosz se time utopio u jednoobrazni pogled evropske inteligencije na čitav svijet, inteligencije koja se ponosila i ponosi svojim pluralizmom, objektivnošću, otvorenošću i tolerancijom. No, o tome poslije.
Milosz svoju analizu bazira na dva ključna elementa: Murti-Bing piluli i Ketmanu.
Koncept Murti-Bing pilule Milosz je preuzeo iz romana Stanislawa Ignacy Witkiewicza, Nezasićenost. U tom romanu, novo Mongolsko Carstvo osvoji Evropu uspostavljajući novi poredak i novu ideologiju. Za one podanike koji ne mogu sami od sebe prihvatiti nove ideje Carstvo nudi pilule koje je razvio filozof Murti-Bing. Slično Huxleyevoj somi, ove pilule nude sreću, zadovoljstvo, nude „pogled na svijet“ fiziološkim i hemijskim putem. No, nuspojava nakon dugog korištenja je podvojena ličnost, i svi pokoreni intelektualci postaju šizofrenici.
Milosz koristi Murti-Bing pilulu kao metaforu: pokoreni intelektualci su poljski intelektualci koji su, nakon uspostavljanja komunističke Poljske, polako, ali sigurno počeli prihvatati parole, dijalektički materijalizam, Lenjinove izreke i, ono najbitnije, socijalistički realizam. Intelektualce niko nikad nije uzimao ozbiljno, kaže Milosz, i prvi korak ka Murti-Bingu su mrve sa stola moćnika. Novi sistem je intelektualce zaista uzimao ozbiljno, poštovao ih i materijalno osiguravao.
Sljedeća faza bila je kritika nacizma i kapitalizma. Ta faza nije bila teška, jer svako sa zrnom zdrave pameti kritikovao bi Holokaust i eksploataciju. Još uvijek u igru ne ulazi savjest, ona ostaje netaknuta. Druga faza je odobravanje sistema i svih mehanizama po kojima sistem funkcioniše. Ušavši u drugu fazu, intelektualac shvata da je ona prva bila, zapravo zamka, i da više nema izlaza. Mora slaviti Staljina, Sovjetski Savez i Ždanovljevu doktrinu. No, u tom trenutku, postaje već svejedno, intelektualac je izmoren i pobijeđen. Englezi bi rekli: in for a penny, in for a pound.
Treća faza, koju je Witkievicz tako dobro opisao, koje se bojao i zbog koje se i ubio, kad su Sovjeti prešli poljsku granicu, je faza krivice zbog napuštanja mladenačkih ideala, religije, nacije, književnog stila. Milosz kaže da su se ljudi različito nosili s krivicom. Neki su počinili samoubistvo, neki su postali alkoholičari, a neki su se pretvorili u sjene samih sebe, obične aparatčike i ikebane sistema.
Ketman je koncept kojeg je Milosz našao u knjizi Arthura de Gobineaua, Milosz ne navodi njeno ime, kaže samo da Gobineau u njoj piše o Perziji. Tamo stoji da je ketman muslimanski običaj skrivanja vlastitih vjerskih uvjerenja. Skriveni vjernik nominalno prihvata religiju osvajača, a svoju vjeru skriva i praktikuje u samoći i izolaciji. Kroz prizmu Ketmana Milosz analizira svoje kolege. Uspoređuje ih sa glumcima koji i izvan scene igraju svoju ulogu.I tako supruzi u krevetu razgovaraju parolama s mitinga, kaže Milosz. Ketman je jako raširen po Istočnoevropskim komunističkim zemljama. To je mehanizam preživljavanja, maska koja nastaje iz straha. Šarada ketmana vremenom postaje usidrena, sraste s ličnošću, postaje, ne drugo, već prvo ja.
Dalje, Milosz analizira svoje kolege lično, posvetivši svakom od njih poglavlje. U tim poglavljima, slabost knjige Zarobljeni um se najviše vidi. Milosz nastupa iz moralne pozicije i sudi im, doduše sa sažaljenjem, sa svog benevolentnog zapadnjačkog oblaka. Svaki od njegovih kolega osuđen je za neku od vrsta ketmana, osuda, zapravo, duboko lična. Milosz se nije uspio otresti ličnog u uspostavljanju ketmana kao paradigme, kao što se, u čitavoj knjizi, nije uspio otresti svog katolicizma, poljskog nacionalizma i rusofobije. Sam Milosz, njegov prebjeg, predrasude i previdi, nisu objekti analize. Zašto ovo govorim? Tvrdim da je Zarobljeni um, kao paradigmatski primjer hvalospjeva slobodnom mišljenju, i sama ketman. Ta knjiga pripada dugoj tradiciji apoteoze Zapada samom sebi. Tradiciji koju ću, miloszevski, nazvati ketman mirne savjesti.
Sam fenomen ketmana je opskurni segment islamske religije i postoji, kako u šiizmu, tako i u sunizmu. Postoje dvije vrste skrivanja, takija i kitman. Jedna je nominalno prihvatanje druge religije, a drugo, ćutanje o vlastitim uvjerenjima. Ta se klauzula u islamskim zakonima aktivirala jako rijetko, osim u slučajevima velike nevolje, poput Rekonkviste (usljed prakticiranja ketmana nastao je Morisko narod) i, najčešće, sunitskih progona šiita u srednjem vijeku i otomanskom periodu.
Gobineauova knjiga, iz koje Milosz crpi informacije o ketmanu, prikazuje fenomen skrivanja religije kao proračunat, prožet mračnim namjerama. Slična informacija pojavila se tik nakon 11. Septembra u Americi i izazvala, i još izaziva valove panike na Zapadu u vidu “spavača” i “skrivenih misionara”. Važno je reći da je Arthur de Gobineau bio jedan od važnijih proponenata rasne teorije. U svom najvažnijem djelu, Esej o nejednakosti ljudskih rasa, tvrdi da ljudske rase nisu jednake, niti u mogućnostima, niti u vrijednosti. Naravno, bijela je rasa najvrjednija i zaslužuje moć koju posjeduje. Civilizacije padaju jer se rase miješaju. Za Perzijance je Gobineau govorio da su vrsta uzgojena od Bog zna čega, gadilo mu se što Perzijanci smatraju crnce jednakima sebi, i govorio je da je Perzija previše demokratična.
Ove Gobineauove rečenice izrečene su i napisane krajem 19. stoljeća. Šezdesetak godina kasnije, Milosz ga, bez ikakvog osvrta, citira. Vjerovatno zato što se bavi važnijim stvarima, kao što je samozavaravanje njegovih evropskih sunarodnika. Arthur de Gobineau je sekundarna intelektualna pojava, pogotovo u odnosu na Milosza. Također, citat nije grijeh, no Milosz koristi termin ketmana kao psihološku i moralnu kategoriju i sudi drugima kroz njegovu prizmu. Gobineauov rasistički ketman postaje instrument moralne superiornosti.
Sljepilo, tipično evropsko, potire svaki humanizam ili hvalospjev slobodi čovječanstva koji se izgovori ili napiše.
Postoji samo humanizam za Evropljane i hvalospjev slobodi Evropljana.
Još iz Sveske: Suze, historija, Šta je nama Hekuba?, Čitalački lanac I II III
