Sedamdeset i tri godine prošle su od pojave “Zarobljenog uma” Česlava Miloša. Knjiga je objavljena 1953, dvije godine nakon Miloševog prebjega na Zapad, i dočekana je, uglavnom, s oduševljenjem, kao rijetka analiza Istoka kojeg je Željezna zavjesa učinila dalekim i maglovitim. “Zarobljeni um” se ne bavi historijom političkog terora, niti mu je cilj biti svjedočanstvom zločina. Miloš piše suptilnu analizu svijesti intelektualca koji je s režimom naučio živjeti, govoriti njegovim jezikom, biti njegovim instrumentom a, istovremeno se ne smatrati njegovim podanikom.
“Zarobljeni um” istražuje mjesto skriveno iza straha, iza terora: intelektualac, i dalje uvjeren da je objekt sistema ili potpuno van njega, postaje njegov subjekt. Kako je to moguće? Da bi objasnio taj paradoks, Miloš poseže za književnošću. Tačnije, za Vickijevičevim romanom “Nezasitost”. U svijetu tog romana, ujedinjeno Mongolsko – kinesko carstvo osvaja Istočnu Evropu, zemlju po zemlju. Da bi novoosvojeni narodi prihvatili vjeru osvajača, dijeli im se pilula Murti-Binga, lijek koji čovjeka oslobađa metafizičkog nemira i omogućava mu da, bez anksioznosti i bez dilema, prihvati novu vjeru i, samim tim, novog osvajača. Milošu je pilula Murti-Binga metafora marksizma-lenjinizma koji je nudio koherentan pogled na svijet, predvidiv put u budućnost, i jasnu svrhu u društvu. Drugim riječima, marksizam-lenjinizam intelektualcu ne nudi samo skup političkih uvjerenja, nego cjelovit sistem koji svijetu, nakon razaranja i haosa Drugog svjetskog rata, ponovo daje smisao. Miloš tvrdi da istočnoevropski intelektualci nisu pristajali uz sistem samo iz straha ili oportunizma, već da su istinski čeznuli za onim što “pilula” nudi.
No, pilula ne djeluje savršeno. Realnost proizvodi kontradikcije. Nailaze situacije u kojima doktrina potire samu sebe. Intelektualac sumnja, kriomice, u privatnosti svog uma. Upravo tada, kada se dogma i stvarnost prestanu podudarati, nastaje ketman.
Termin “ketman” Miloš je preuzeo iz knjige Artura de Gobinoa “Filozofije i religije centralne Azije“. Gobino opisuje perzijske heretike i apostate čija se uvjerenja nisu slagala sa vladajućom ortodoksijom. Prakticirati heretička uvjerenja, govoriti o njima, pokatkad čak i šutjeti o njima, dovodi heretika u životnu opasnost. Njegova uvjerenja mu daju izlaz: dopušteno je, čak se od njega to i traži, da zavarava, javno prakticirajući, poštujući i hvaleći ortodoksiju. Taj akt obmane naziva se ketman. Gobino, međutim, ketman ne zadržava u granicama specifičnih perzijskih vjerskih zajednica, već ga postepeno širi u opštu karakteristiku muslimanskog Istoka. Ketman za muslimane nije nikakav kukavički čin i ne nanosi stramotu. Prakticira se s ponosom. Obrće hijerarhiju čime proganjani postaje superioran nad onim koji proganja jer proganjani posjeduje skrivenu istinu i ismijava religiju ovog drugog prakticirajući je bez ikakvog stvarnog uvjerenja. Ketman je, dakle, izvor gnoseološke superiornosti i častan akt preživljavanja jedinke i skrivene istine u koju jedinka vjeruje.
Vrlo je lako reducirati ketman na obično licemjerje. Za Miloša, uski, gotovo nevidljivi prostor između javne persone intelektualca i njegovog uvjerenja u vlastiti integritet, taj zabravljeni i zaboravljeni prostor u kojem stanuje istina, postat će temelj za razvitak ketmana u staljinizmu. Veliki dio “Zarobljenog uma” posvećen je četvorici intelektualaca koje Miloš navodi pod šiframa Alfa, Beta, Gama i Delta. Kroz studiju njihovog ponašanja, prije i poslije pobjede komunizma u Poljskoj, Miloš dokazuje svoje postavke.
Ketman nije nametnuta šutnja. Intelektualac ne samo da izbjegava reći ono što misli, već aktivno učestvuje u sistemu, govori po njegovim pravilima, piše po tim pravilima, prihvata i prisustvuje svim ritualima, prosuđuje onako kako je traženo, osuđuje ono što treba osuditi. Istovremeno, skrivena sumnja u sistem čini saučesništvo podnošljivijim.Razlika između javne ličnosti i privatne sumnje intelektualca omogućava mu da svoje djelovanje ne doživljava kao poistovjećivanje sa sistemom, to jest, omogućava mu da vjeruje u svoj netaknuti integritet. U vlastitim očima nije izdao sebe, nije se prodao, nije kukavica. To je i najvažnija funkcija ketmana, i zato je mnogo kompleksniji od običnog licemjerja. On ne odvaja ono što intelektualac radi i što se pravi da radi, on odvaja ono što radi i značenje koje vlastitom djelovanju pripisuje. Odvaja akciju od moralne samopercepcije. Ketman proizvodi i zadovoljstvo. Miloš, u svojoj definiciji zadržava Gobinoovu ideju o ponosu koji ketman izaziva.
Za intelektualca pod staljinizmom, tvrdi Miloš, zavaravanje moći je izvor enormnog zadovoljstva. Svakodnevna navigacija između riječi, geste, grimase, slova, hvale, kritike i osude čini ga ponosnim na vlastitu snalažljivost. Što je bolji u toj igri pretvaranja, njegov ponos sve više raste. Ketman je izvor dostojanstva, kad su sva druga dostojanstva oduzeta. No, kaže Miloš, prakticiranje ketmana nosi opasnosti i zamke. Maska postaje navika, vlastito lice polako nestaje. Privatni govor postaje pamfletistički. Ličnost se mijenja. Granica između glumca i uloge postaje sve nejasnija. Ketman počinje kao tehnika zaštite sopstva od moći. Vremenom postaje tehnikom pomoću koje moć kreira novo, prilagođeno sopstvo. Ketman je iscrpljujuća praksa. Njegova destruktivnost i nije najtragičnija činjenica. Porazniji je njegov besmisao. Koliko god se intelektualac trudio da, pomoću ketmana, pred samim sobom održi vlastiti integritet neokaljanim, u stvarnosti se njegovo djelovanje ne razlikuje od bilo kojeg poslušnika i aparatčika sistema. On je njegov instrument, šta god o sebi mislio. Miloševa presuda je istovremeno sažaljiva i nemilosrdna: na kraju, ketman će ličnost bespovratno transformisati u ulogu.
“Zarobljeni um” je iznenađujuće binarna knjiga. Manihejski dijeli svijet na prosperitetni, slobodni Zapad i primitivni, komunistički Istok koji grca u siromaštvu, represiji i propagandnim lažima. U analizi Istoka Miloševa analitička oštrica je precizna i surova. U šturoj analizi Zapada, tupa je i blagonaklona. Ketman, naravno, prakticiraju samo istočnoevropski intelektualci, jer čemu ketman u Slobodnom svijetu?
Već je rečeno da je Miloš termin „ketman“ pronašao u Gobinoovoj knjizi. Ali ko je bio Artur de Gobino? Francuski grof i diplomata, rojalist i strastveni branilac aristokratske Evrope, te jedan od tvoraca rasističke teorije 19. stoljeća, prethodnice mnogo slavnije teorije o Arijskoj višoj rasi. Svoje dugogodišnje namještenje u Perziji iskoristio je da napiše nekoliko duboko pogrešnih knjiga o perzijskoj historiji i historiji religija. Gobinou je ketman poslužio za potvrdu njegove rasne teorije. U perzijskoj kulturi obmana je ne samo dopuštena nego i društveno prihvaćena, nasuprot evropskoj, bijeloj, aristokratskoj kulturi viteštva i iskrenosti. Tokom svoje diplomatske misije, Gobino je bio užasnut perzijskim nepoznavanjem rasnog pitanja: Perzijanci i Crnci sasvim su normalno živjeli jedni s drugima. Svoja zapažanja o Perziji proširio je na čitav Orijent. Ketman je predstavio kao čestu praksu i jedan od definirajućih fenomena muslimanskog istoka. U stvarnosti, ketman nije nikakva opća karakteristika Bliskog Istoka, nego praksa vezana za određene vjerske zajednice i specifične historijske okolnosti, prije svega za život manjinskih zajednica pod prijetnjom i progonom. Prakticirale su ga Ismailiti, Morisko narod nakon Rekonkviste, Šiiti u doba sunitske prevlasti u Perziji, Aleviti i Ibadi muslimani. Gobino je ostao upamćen po svom neslavnom djelu „Esej o nejednakosti ljudskih rasa“. Miloš ga je obesmrtio ketmanom.
Evropska politička misao ima stoljetnu tradiciju konstrukcije „Istoka“, kako Bliskog, tako i Dalekog, kroz karakteristike koje, frojdovski rečeno, odražavaju njene vlastite grijehe: despotizam, iracionalnost, fanatizam, seksualna perverzija, licemjerje, vjerska posvećenost, moralna pokvarenost. Ove karakteristike Evropa je kroz historiju suprotstavljala slici o sebi kao racionalnoj, umjerenoj, politički slobodnoj, suzdržanoj i iskrenoj u namjerama. U tekstu „Zabranjenog uma“, i drugim njegovim tekstovima, nema indicija da je Miloš rasist. Upravo suprotno, njegova poezija i proza odišu istinskim humanizmom, tu i tamo religiocentričnim. Otkud onda Gobino, u jednom takvom djelu duboke osjetljivosti za represiju, kao što je „Zarobljeni um“? Radi se o sljepilu, tipično evropskom.
„(…) ne može mu se poreći dar bistrog posmatranja, čak i ako se ne treba obavezno slagati sa zaključcima tog opasnog pisca“, kaže Miloš o Gobinou u trećem poglavlju „Zarobljenog uma“. Nadalje ga opširno citira, sve njegove generalizacije, u najmanju ruku orjentalističke, u krajnosti faktualno pogrešne i šovinističke. Gobinoova razvučena, rasistička interpretacija ketmana postaje model za razumijevanje staljinističkog ketmana. Gdje je staljinizam? Na Istoku. Koncept ketmana putuje iz Perzije u Istočnu Evropu, zadržavši „bistro posmatranje“ iz 19. stoljeća, sve stoljetne kulturalne predrasude koje je Evropa gajila prema svakom Istoku. Miloš vjeruje da može razdvojiti opservaciju od leće. Gobinoovi zaključci možda su opasni, ali njegovi, Miloševi, nisu. Milošev ketman, naravno, nije rasistički, ali u njemu ostaje komadić Gobinoove leće, u kojoj su nataložena stoljeća evropskih predrasuda: od grčko-perzijskih ratova, preko križarskih pohoda, do generala Guroa pred Saladinovim grobom. Kao staklovina iz Andersenove bajke, taj komadić zarazio je i Milošev pogled.
Ketman ne putuje na Zapad. „Zarobljeni um“ objavljen je 1953. Zašto se konceptualni instrument koji služi da bi se razotkrila kontradikcija između proklamovanog uvjerenja, političke prakse i moralnog samopoimanja zaustavlja na geografskoj granici? Zato što ta granica nije samo geografska, već i politička. Dok Miloš piše “Zarobljeni um” kao politički azilant u Parizu, evropska su kolonijalna carstva još uvijek u zamahu. Francuzi vode rat u Indokini, Englezi u Keniji. Alžir je pod francuskom okupacijom, Alžirci građani drugog reda u odnosu na pjed-noar populaciju. Korejski rat se tek završio. Četiri godine nakon Nakbe, stotine hiljada Palestinaca još žive kao izbjeglice, Palestinci u Izraelu su pod vojnom upravom, a izraelska vojska iste godine napada palestinsko selo Kibiju na Zapadnoj obali. Mosadeg u Iranu pada uz američko-britansku intervenciju. U Gvatemali počinju pripreme operacije koja će 1954. srušiti Arbenza. U Americi makartizam bjesni, saslušanja, pritisci, ozvučivanje, praćenje, otpuštanje i proskribovanje ljevičara. Miloš šuti. Pogled mu je zamagljen gobinoovskom staklovinom. Iz Teherana, Hanoja, Najrobija, Kibje manihejska podjela svijeta na slobodni Zapad i totalitarni Istok ne postoji. Stvar postaje manje crno-bijela. Da su samo svi ti ljudi, u Hanoju, Najrobiju, Kibji i Tehranu vrijedni pažnje. Promjena lokacije posmatrača čini Miloševu moralnu geografiju nestabilnom.
Zašto bi ketman kao način pomirenja političke stvarnosti sa slikom koju čovjek ima o sebi, bio isključivo istočnoevropski fenomen? Tačnije, zašto bi bio samo fenomen staljinizma?
Sedamdeset i tri godine prošle su od pojave “Zarobljenog uma”. Svijet koji je Miloš opisivao više ne postoji. Staljinizam je mrtav, Sovjetski Savez također. Željezna Zavjesa je historijski podatak, slika, ponekad metafora. Je li nestao i ketman?
Nakon pada komunizma, kapitalizam je izgubio svog rivala. Zemlje koje su se politički opirale liberalnom Zapadu integrisale su se u kapitalistička svjetska tržišta. Liberalna demokratija i njeni univerzalni principi, postali su normativni jezik novog američkog međunarodnog poretka. U očima Zapada, čitav svijet prigrlio je njegove vrijednosti. U stvarnosti, čitav je svijet, htijući ili ne, prihvatio njegovu moć. Zlo je pobijeđeno, radnička klasa polako je postajala klasa kupaca, korporacije su se usložnjavale i njihov politički uticaj rastao. Sa propašću komunizma kao političkog sistema i društvenog uređenja, popuštao je socijalni pritisak na kapitalističke zemlje. Pobjedonosni posthladnoratovski Zapad prestao se prikazivati kao ideološki. Ideologije više nema. Poretka više nema, postoji samo svijet kakav treba biti. Sve svjetske zemlje su, manje više, na putu prema univerzalnim vrijednostima. Ako i nisu, potrebno im je pomoći. Kapitalizam i liberalizam nemaju alternative. Oni su dio ljudske prirode. Sve drugo, svaki drugi poredak, ideologija ili sistem, nasilje su nad ljudskom prirodom. Kao što je đavo uvjerio ljude da ne postoji, tako je kapitalizam, zajedno sa liberalizmom, uvjerio svijet da nisu ekonomski sistem i politička ideologija, već prirodno stanje čovjeka. Murti – bing pilula se više ne guta, nego udiše, nesvjesno, kao ljekovit visinski vazduh.
No, pilula ne djeluje savršeno. Realnost proizvodi kontradikcije. Zapad je uspostavio međunarodni poredak na temelju univerzalnih principa: demokratija, suverenitet, međunarodno pravo, samoodređenje, ljudske slobode. Ti su principi, kao i kapitalizam, dio prirodnog stanja čovjeka. Slobode su neotuđivo ljudsko pravo, stečeno rođenjem. Svi zapadni intelektualci, sav establišment ponosi se tim principima. Šta se desi kada oni koji na tim principima insistiraju i sami počnu da ih krše? Šta ako su te principe oduvijek i kršili? Kontradikcije između univerzalnih principa i političke prakse su nebrojene.
Zarad partnerstva, suvereniteta, stabilnosti, antiterorizma i zaštite civila Francuska je intervenisala u Čadu, Gabonu, Centralnoafričkoj Republici, Obali Slonovače, Maliju, Burkini Faso i Libiji, održavajući visok stepen političkog, ekonomskog i vojnog uticaja u bivšim afričkim kolonijama.
Zarad demokratizacije, zaštite civila, ljudskih prava, antiterorizma, prevencije zločina i primjene međunarodnog prava Amerikanci i Britanci su, zajedno sa saveznicima, intervenisali u Libiji i Siriji, izvršivši i invazije na Irak i Afganistan. Sve su te zemlje završile sa uništenom infrastrukturom, vjerskim sektaštvom, desetkovanom populacijom i ekonomskom zavisnošću od Zapada.
Zarad antiterorizma i zaštite Zapadnog načina života, Amerikanci već 25 godina održavaju zatvor Gvantanamo. Zatvorenici ne potpadaju pod principe Ženevske Konvencije. Takozvani “Rat protiv terora” ukinuo je osnovna prava ljudima osumnjičenim za terorizam.
Rat u Iranu, koji još traje, pokrenut je zbog opasnosti od iranskog nuklearnog naoružanja, koje je već bilo regulisano sporazumom iz kojeg se Amerika povukla. Ljudska prava u Iranu su ugrožena, Izrael je ugrožen, iranski religijski fanatizam je faktor nestabilnosti u regionu.
Religijski fanatizam Saudijske Arabije, međutim, nije faktor nestabilnosti. Despotsku, teokratsku i ultrakonzervativnu zemlju, čije vrijednosti stoje u suprotnosti sa svakim univerzalnim principom međunarodnog poretka, Zapadne zemlje vide kao bliskog saradnika i saveznika.
Od Nakbe u Palestini prošlo je više od sedamdeset godina, sva diskriminacija, segregacija, masakri, ekonomski i demografski rat protiv palestinskih Arapa nužni su zbog izraelske sigurnosti. Izrael je jedina demokratija na Bliskom Istoku. Iako je Amerika „demokratizovala“ skoro sve zemlje u izraelskom susjedstvu, on ipak ostaje kao jedina prava demokratija. Iako ta podrška košta života palestinsku djecu, podrška Izraelu je podrška univerzalnim principima međunarodnog poretka.
Šta ako su ti principi, plemeniti i humanistički kakvi jesu, samo lice jedne ideologije, čije je naličje imperijalizam? Šta onda?
U trenutku diskrepancije između uvjerenja i stvarnosti nastaje ketman. Zapadni, liberalni ketman. Kao u Miloševom, staljinističkom, ovaj ketman ima jasno određenu funkciju. On se ne formira nužno iz straha. Pogotovo iz straha za život ili porodicu. Milošev ketman je instrument zaštite pojedinca od moći, liberalni ketman je instrument zaštite pojedinca od realnosti.
U trenutku kontradikcije između uvjerenja u univerzalne principe i realnosti koja se tom uvjerenju suprotstavlja, postoji opasnost za moralnu samopercepciju liberalnog intelektualca. Vjerovati u moralnu ispravnost agresije na Iran je jedno, ali nastaviti vjerovati nakon masovnog ubistva djevojčica u školi u Minabu je nešto sasvim drugo. Intelektualac ili član establišmenta je suočen sa izborom: promijeniti originalno uvjerenje, prihvatiti svoju moralnu procjenu kao pogrešnu, prihvatiti dublju kontradikciju unutar sistema sa kojim se identifikuje ili naći način kako da se kontradikcija interpretira, a da moralna slika o sebi ostane netaknuta. To je ketman.
Kontradikcije se nižu i intelektualcu ili članu establišmenta potreban je mehanizam pomoću kojeg on uopšte neće dovoditi u pitanje svoja uvjerenja, bez obzira na to koliko kontradikcija vidio. Mehanizam koji će se odvijati skoro nesvjesno, jer njegova su uvjerenja prirodno stanje čovjeka. Kao što je Miloš razlikovao sedam vrsta staljinističkog ketmana, ovdje ćemo izdvojiti dva liberalna: konformistički ketman i ketman mirne savjesti.
Praktikant konformističkog ketmana vidi kontradikciju. Razumije nekonsekventnost sistema. Shvata da isti standardi ne vrijede za sve. Vidi kroz retoriku, kontradikciju osjeti u njenoj punini. On nije suočen sa Gulagom, suočen je sa stagnacijom karijere, nezaposlenošću,nedostatkom projektnog finansiranja, gubitkom profesionalne mreže, nemogućnošću objavljivanja i napredovanja, ostrakizacijom iz političkog ili intelektualnog miljea. U nekim kontekstima protest ili govor povlači pravne posljedice. Intelektualac ili član establišmenta želi izbjeći sve to. On nije samo oportunist. Svakako za sebe to ne misli. On zadržava uvjerenje da je nezavisan. Ne misli da je kukavica, već da nije pravi trenutak, da je stvar previše komplikovana, da ne želi doprinositi ekstremizmu, da postoje važnije stvari, da nema dovoljno informacija, da njegova intervencija ne bi ništa promijenila. Čak i da su sve ove izjave istinite, one , u ketmanu, imaju funkciju pretvaranja konformizma u principijelan izbor.
Praktikant konformističkog ketmana vrlo brzo nauči granice, bez da mu ih iko eksplicitno iscrta. Opservirajući koje su formulacije nagrađene, koje tolerisane, a koje stvaraju neugodnost ili su kažnjene, on uspostavi svoju mapu kojom, za kratko vrijeme, navigira instinktivno. Na pitanja koje sistem uspostavlja kao moralni lakmus-papir, odgovara bez razmišljanja.
Ima li Izrael pravo na postojanje? Ima.
Ima li Izrael pravo da se brani? Ima.
Je li Hamas teroristička organizacija? Jeste.
Smije li Iran imati nuklearno naoružanje? Ne smije.
U konformističkom ketmanu, kao u staljinističkom, maska postaje navika. Praktikant ketmana sve je manje osjetjiv na kontradikcije. Čak i ako nije, zaključak ostaje isti: on je instrument sistema, šta god o sebi mislio, kao njegov staljinistički kolega.
Konformistički ketman je klasični Milošev ketman, transponovan u ideologiju liberalizma, s jednom razlikom, prakticira se iz konformizma, ne iz terora i straha. Za razliku od konformističkog ketmana kojim praktikant skriva sumnju od sistema u momentu kontradikcije, ketmanom mirne savjesti praktikant skriva kontradikciju od samog sebe. „Skriva“ je prejaka riječ, jer odražava svijest pri skrivanju. Ne radi se o tome da praktikant ketmana mirne savjesti vidi kontradikciju i onda je svjesno sakrije od sebe. On posjeduje interpretativni mehanizam koji neutralizuje kontradikciju prije nego što zaprijeti njegovom pogledu na svijet. U primjeru koji je već naveden, slučaj ubistva učenica u Iranu, praktikant ketmana mirne savjesti će ga nazvati užasavajućim, tragičnim, neprihvatljivim, čak i zločinačkim. Neće biti neiskren u svojim osudama. Uprkos tome, njegov pogled na svijet, vjera u univerzalne principe liberalne ideologije ostat će netaknuti. On kontradikcijama poriče posljedicu. Uz pomoć ketmana onemogućen je da u kontradikcijama koje se nagomilavaju vidi cjelinu. Za njega nema poveznice između genocida u Gazi i agresije na Iran. Za njega nema genocida u Gazi, već samo odmazde koja je izmakla kontroli.
Rat započet na osnovu lažnih izvještaja? Užasna greška, ali izuzetak jer je trebalo demokratizovati protivnika.
Mučenje zatvorenika? Zlostavljanje, ali izuzetak jer je sigurnost zapadnjačkog načina života u pitanju.
Ubistvo civila? Tragedija, ali samo pogrešna vojna procjena u, inače, pravednom ratu.
Podrška autoritarnom režimu? Izuzetak zbog geopolitičke nužnosti.
Dupli standard za dvije zemlje pod agresijom? Situacija je komplikovana i ne treba upoređivati.
Ketman mirne savjesti stvara konceptualni karantin oko svake kontradikcije. Dozvoljeno je kritikovati svaku ponaosob, ali ne smije se dovoditi u pitanje sistem koji ih proizvodi. Ovaj ketman ne poriče zločin, već sposobnost da se svjedoči protiv sistema koji zločin proizvodi. Praktikant ovog ketmana sam sebi dokazuje svoju moralnu nezavisnost time što osuđuje kontradikcije, ne dopustivši da one promijene njegov opšti sud o sistemu. Ovaj je ketman lako odbaciti kao jednostavan dupli standard. Daleko od toga. On zadržava miloševsko zadovoljstvo u ketmanu, ovoga puta u osudi i kritici kontradikcije, dakle u svojoj prividnoj nezavisnosti. Maska i sopstvo u ovom ketmanu su jedno te isto. Nažalost, ne postoji nijedna količina kontradikcija poslanih u karantin kao „izuzeci“ koja će srušiti uvjerenje. Time je praktikant ketmana mirne savjesti također instrument sistema, jer je iluzija o nezavisnosti jača od svakog stvarnog lanca.
Na Milošev ketman danas se gleda, uglavnom, kao na relikviju prošlosti: psihološki mehanizam, artefakt staljinizma, neodvojiv od Partije, cenzure, ideološke discipline i Željezne Zavjese. Međutim, Miloš je otkrio nešto veće nego što je sam bio spreman vidjeti. Ketman nije značajka Istoka, već značajka ideološkog sistema. Vjerovatno svaka ideologija nosi svoj ketman. U ovom slučaju, ketman nije morao putovati na Zapad. Već je bio tamo, odavno.
