Trećeg jutra iza Miholjdana pojaviše se u Vučidolu dva došljaka po imenu Mrvac i Rastko. Kiša je pljuštala i selo bijaše pusto. Mještani, završivši do svetkovine sve poslove u poljima, počivaše po kolibama, čekajući da sv. Mihovil raspuše oblake i selu pokloni još lijepih dana.
Mrvac i Rastko nazivaše sebe hodočasnicima, a bijahu glumci i opsjenari, lutalice koje, za par bakrenjaka ili za vruću kašu, izvode trikove i proklamuju riječi, odvodivši tako ljude od svakog čestitog posla i nastojanja. Mrvac voljaše govoriti, dok Rastko bijaše nijem poput kamena.
Njih dvojica zaustaviše kola na blatnjavom seoskom trgu, čekajući da se kiša umiri i da otpočnu sa svojim nečistim vještinama. Grickahu repu i tvrdu pogaču, uvježbavahu trikove i govore, zaštićeni od kiše svojim drvenim kolima. Rastko bi, u toliko, provirio kroz krpu od zavjese što pokrivaše jedini prozor na kolima, no vidio bi samo debeli pljusak i blato koje se topi u beskrajnoj vodi.
U predvečerje kiša bijaše tanka i seljani izađoše po ogrjev. Spaziše tada Mrvca, odjevenog u običnu vreću, kako sjeđaše u blatu nasred trga. Rijetke mu kapi kiše tekoše niz lice kao suze. U ruci držaše smotuljak od prljave kožne krpe. Znatiželjni seljani ostaviše ogrjev i priđoše Mrvcu koji se predstavi kao pustinjak i još reče da ga oni, mještani, upitaju šta on to ima u ruci. Oni učiniše tako. Na to Mrvac odgovori da u ruci ima čudo i smaknu kožnu krpu. Na Mrvčevom dlanu ugledaše običnu koricu kruha i gledaše Mrvca s nepovjerenjem. On ih pokudi što pomisliše da, takav pustinjak i svetac kao što je on, u ruci držaše običnu koricu kruha. To bijaše, ustvari, korica kruha sa Posljednje večere. Gospodin i Apostoli Njegovi jedoše taj kruh. Ako kmet i smrtnik pojede jednu jedinu mrvu, sam Bog Otac bi mu olakšao i pomogao. Za jedan jedini bakrenjak čudo mogaše svima biti nadohvat ruke.
Mještani osmotriše vlažnu koricu, nasmijaše se i gledahu Mrvca kao ono što on i bijaše, ludu i opsjenara. No, jedna žena, ucviljena i očajna, priđe Mrvcu i reče da joj se sin bijaše izgubio u šumi. Tri dana bijaše tome i seljani govorahu da su dječaka rastrgli vuci. Žena zatraži mrvu. Mrvac joj dade i primi nagrižen bakrenjak. Mještani odoše za ogrjevom smijući se. Mrvac se povuče u svoja kola proklinjući potiho seljane zbog neuspjelog trika. Uplakana žena osta sama na blatnjavom trgu.
U rano jutro se, na trgu, gomila bijaše iskupila. Klicaše i zvaše Mrvca, tražiše da se pokaže taj svetac i pustinjak. Rastko iziđe da izvidi. Mještani ga grdiše što Mrvca ne dovodi. Psovaše ga i prijetiše. Rastko ne imade kud, te ode Mrvca da izvede. Mrvac se, nabacivši prije toga vreću pustinjaka na sebe, pokaza na trgu i seljani padoše na koljena. Tokom noći se sin one ucviljene žene bijaše vratio, mada izgladnio, izgreban i promrznut. Mještani slaviše zbunjenog Mrvca kao sveca, dadoše mu jesti i piti, nosiše ga na ramenima. Rastko ne bijaše veseo. Proklinjaše sebe što ne pojede tu koricu, već samo prstima iskruži sredinu. Mrvac, opet, ne mogaše vjerovati svojoj sreći. Primi sve darove i sve pohvale. Primi pokornost seljana. Primi toplu izbu, za sebe i za Rastka. Jedino ne dade svoju vreću kad mu htjedoše dati novu, gušće ispletenu. Veseljaše se tako Mrvac sa seljanima, tri dana i tri noći, mada ne dolikovaše svecu da salijeva pivo i oblizuje namašćene prste.
Dođoše, jednog jutra, molitelji svome svecu. Sve do jednog istaknuti seljani, mrkih i tužnih lica. Moljahu sveca svoga za mrve, da se svakom od njih omogući čudo, da dođu topliji dani i da se pripreme za zimu mogu dovršiti bez vukova i nazeba. Mrvac reče da moliti treba svetog Mihovila, samo on može raspuhati oblake i donijeti toplije vrijeme. Snuždiše se lica seljana još više, jer moljahu svetog Mihovila čitave dane i noći. Svetac se ne oglašavaše niti znakom niti djelom. Mrvac tada umiri seljane svojim mudrim riječima. On će, govoraše tako, sam moliti svetog Mihovila, i ako treba, otići će mu na nebo da ga kucne po plamtećem maču i podsjeti na sirote ljude iz Vučidola. Seljani odoše, razgaljeni. Rastko odmahivaše glavom i cupkaše u mjestu. Bijaše ga strah jer Mrvac nikakvog uticaja na smjenu oblaka i Sunca ne imade, niti se kakvoga dobra od svetog Mihovila mogaše nadati. Jedino ga svetac mogaše osmuditi mačem kada bi ga vidio. Mrvac sleže ramenima i nagnu krčag piva.
Sutradan Mrvac, još opijen od jakog vučidolskog piva, izađe pred izbu. Osta ukopan u mjestu, jer svi su seljani, staro i mlado, muško i žensko, slavljeno i prezreno, bili pred izbom. Sva lica bijahu zabijena u blato, svi se Mrvcu klanjahu. Rastko proviri kroz prozorče i preblijedi. Kad im se Mrvac obrati, seljani se uspraviše na koljena. Ne bijaše klicanja niti slavlja. Samo mrtva tišina i pogledi strahopoštovanja. Tada Mrvcu sinu. Dan bijaše lijep. Ni oblaka na nebu. Samo plavetnilo i Sunčev krug, žut kao kašika meda. Mrvac reče da je ispunio obećanje i uzdigao se do svetog Mihovila. Svetac je spavao, govoraše Mrvac, i tri je puta morao lupiti da bi ga probudio i izmolio. Seljani se opet pokloniše. Mrvac prolažaše pokraj njih i dotače svakom potiljak. Seljani zaplakaše. Mrvac se pope na veliki kamen i održa propovijed. Mada bijaše pijan i zaplitaše jezikom, seljani ga pomno slušaše. Zatim odoše kućama, nakon blagoslova.
Tako za sveca Mrvca i njegovog apostola Rastka počeše godine obilja. Mrvac uživaše u svakoj od njih, a Rastko cupkaše i čupaše kosu. Za svako se dobro, u Vučidolu, govoraše “hvala Mrvcu”, a za svako zlo “da nas sačuva Mrvac”. Nikakva se čuda od njega više ne tražiše, već se sve pripisivaše njegovoj volji i njegovom određenju. Klanjaše mu se dok prolazaše, naizust se pamtiše njegove nesuvisle riječi. Spavanje do podne, pijano teturanje i štipanje žena uzimahu kao svetu praksu Mrvčevu i svaki od seljana nastojaše da bude kao on. Za Mrvčevdan (a tako zvaše dan kad se Mrvac i Rastko pojaviše u Vučidolu) paljaše se velika vatra, na ražnjevima se vrćaše svinje i ovce, a pića tekoše u potocima. Tri se puta kucaše na svaka vrata, u spomen Mrvčevom noćnom putovanju ka svetom Mihovilu. Mrvac više ne moraše ni hodati, već ga nosahu kroz selo. Rastko trčkaraše za njim kao nijemo kuče. Na trgu izvajahu od drveta veliki kip Mrvca i okupljahu se oko njega ujutro i naveče.
Ubrzo počeše neslaganja među seljanima. Neki njegove riječi tumačahu ovako, neki onako. Jedni tvrđahu da treba kucati četiri puta, ili dva, nikako tri. Drugi govorahu da treba kucati triput i nijednom više ili manje. Neki počeše živjeti oskudne živote, te tjerahu i druge da tako žive. Govorahu da je to povratak staroj Mrvčevoj vjeri, onome Mrvcu koji sjeđaše u blatu s Koricom Kruha u ruci. Drugi, pak, govorahu da se treba prepustiti svim zadovoljstvima, jer tek se tada može uzdići do Mrvčevog stepena. Treći govorahu da se Mrvac ne može spoznati i da se ovaj život provodi u čežnji za Mrvcem, te da se može kucati, postiti, pijano tumarati, štipati žene ili raditi bilo koja Mrvcougodna stvar, opet to ne može dovesti do suštine Mrvca. Samo čežnja srca i ljubav prema stvorenjima Mrvčevim to mogu. Pojaviše se i oni što prezirahu kip na trgu, te tražahu da ga se sruši jer je nakaradan i uvreda Mrvcu. On, iako bijaše tu, suština mu bijaše nevidljiva, ili na nebu, ni sami ne bijahu baš sigurni. Mrvac sve te učene rasprave isprati pijan i zanesen. Kad ga šta upitaše, on samo mumljaše. Tako ga prestadoše pitati, već se baviše tumačenjem mumljanja, što dovede do daljih podjela. Počeše sukobi, tuče, pa i ubijanja. Kuće se pališe, glave se odrudbljivahu zbog blasfemije.
Mrvcu to sve bijaše dozlogrdilo te spakova prtljag i Rastka. Uhvatiše ga prije nego što se otisnu i vratiše ga u izbu. Onda Mrvac odluči da okonča čitavu komediju. Na zgarištu od trga održa govor i prizna sve, kako izmisli čudo, kako prevari seljane, kako korica kruha nije sa Posljednje Večere već sa Rastkove večere, kako ne bi čuda već sretnih slučajeva, kako on nije nikakvo božanstvo već običan glumac i kako želi da ga se pusti da ide trbuhom za kruhom. Na to ga seljani zgrabiše i zatvoriše. Na suđenju, sva se učenja Mrvčeve vjere ujediniše. Osudiše ga na smrt zbog blasfemije i spališe ga na trgu. Rastko plakaše gorke suze i pocupkivaše oko lomače. No, činjaše se seljanima da se Rastko veseli, te se počeše cupkati i slaviti ga.
Tako glumac Mrvac nastrada u ime Mrvca boga.
