Mordekaj je sjedio u bašti Palas hotela. Čekao je da se ohladi kafa koju je, netom prije, donio jedan pretjerano uštogljeni konobar. Bilo je vrijeme ručka i restoran Palas hotela bio je dupke pun. Možda je konobar bio neljubazan zato što je Mordekaj zauzeo sto i naručio samo jednu veliku crnu kafu. Ona se pušila na stolu, vrela kao lava. Mordekaj je mislio na svoje stare kućne papuče. To jutro je kupio nove. Njegove vjerne, tople, islužene papuče morat će u smeće. Šta li one misle o tome, pitao se Mordekaj, jesu li ogorčene ili će s olakšanjem dočekati kraj svoje službe? Prinio je šolju ustima, ali je odmah odustao. Kafa je još uvijek bila vrela. Siva mačka spavala je u rogu velikog gramofona koji je stajao u ćošku bašte, kao dekoracija. Mačka je bila zagasitosiva, gotovo tamnoplava. Boja noći, pomisli Mordekaj. Kad bi ova mačka otvorila oči, bile bi žute, mislio je Mordekaj. Zašto sve sive mačke imaju žute oči?
„Hermane, prijatelju.“
Mordekaj se trgnuo. Ispred njega stajao je nepoznat čovjek, osmjehujući se široko. Mordekaj ga je zbunjeno gledao.
„Ti si se, Hermane, sakrio u mišju rupu. Koliko je prošlo? Pet godina? Sedam?”
Mordekaj je zaustio da nešto kaže.
„Kako je gospođa? Još uvijek ste u braku? Nisi našao neku mlađu-slađu? Nisi, nisi. Ti si uvijek bio čovjek od principa. Još si u pošti? Naravno da jesi. Zadnje što sam čuo, postao si direktor odjela. A to je bilo, kad? Prije tri godine? Još malo, postat ćeš generalni direktor.“
„Čekajte…“, jedva je prozborio Mordekaj.
„Zar smo se toliko udaljili, Hermane, da smo na vi? Daj, molim te. Sjećaš se kad smo bili studenti, kako smo ludovali, a ti meni sad na vi…”
Stranac je nastavio govoriti. Bilo je nemoguće zaustaviti provalu riječi i smijeha. Jednom je čak Mordekaja prijateljski udario po ramenu. Mordekaj se bezuspješno pokušavao ubaciti, odbraniti se od nasrtljivca, razjasniti nesporazum. On nije Herman, nikad nije bio, nikad neće biti. Čak ni ne poznaje nikakvog Hermana. Moguće je da postoji neka fizička sličnost koja je omogućila strancu da napravi ovakvu grešku, ali što je previše, previše je. Ovog puta Mordekaj će ga grubo prekinuti i zaustaviti ovu neukusnu predstavu. Međutim, stranac je pogledao na sat i panično uzdahnuo:
“Jurim, Hermane, prijatelju. Moramo se naći, apsolutno se moramo vidjeti. Pozdravi gospođu.”
Odjurio je, pretrčao cestu i nestao u gužvi.
Mordekaj se zavalio u stolicu. Bio je iscrpljen strančevom logorejom. Podigao je šolju sa stola, prinio ustima i razočarano vratio. Kafa se potpuno ohladila. Uzdahnuo je, ostavio nekoliko kovanica na sto i ustao. Izlazeći, pogledao je prema gramofonu. Rog je bio prazan, siva mačka se očigledno probudila i odlutala nekud. Krenuo je kući.
Išao je neuobičajenim putem. Nije obraćao pažnju. Nakon neugodnosti sa strancem i razočarenja u hladnu kafu, šetnja mu je godila. Razmišljao je o strancu. Mislio je da je sreo svog starog prijatelja. Razveselio se, otišao je sretan. Možda je i bolje što Mordekaj nije stigao razbiti tu iluziju. Koliko li se samo takvih nesporazuma desi u jednom danu? Mordekaj je zastao. Našao se u četvrti u koju nije baš često zalazio. Kako i zašto je tu dospio? Šetnja zaista omogućava umu da divlja. Gdje je ono krenuo? Kući? Pa da, kući, naravno. Mordekaj se nasmijao samom sebi. Nije se brinuo oko nepoznate četvrti, ni oko nepoznate zgrade u koju je ušao, niti oko nepoznatih vrata na koja je pozvonio. Otvorila je žena, ljutitog izraza lica.
„Ulazi. Ručak se gotovo ohladio.“
Ušao je za njom u trpezariju sa postavljenim stolom.
„Djeca su već jela. Gdje si dosad?“
„Oprosti, zaustavio me je neki čovjek…”
“Jedi, Hermane.”
Pojeo je u slast sve što se nudilo i pomogao raspremiti sto. Poljubio je ženu i zavalio se u fotelju. Žena, oraspoložena poljupcem, ušla je u dnevnu sobu s paketom.
„Kupila sam ti nove papuče jutros. Probaj.”
Ushićeno je nataknuo papuče. Bile su ugodne i tople. Poljubio je ženu, još jednom. Onda se vratio u fotelju i zaspao čitajući novine. Ujutro je otišao na posao. I iduće jutro. I iduće. Svakim radnim danom bio je za svojim stolom, u kancelariji direktora za međunarodni poštanski saobraćaj, savjesno i precizno obavljajući sve svoje obaveze i zadatke. Podređeni su ga voljeli i poštovali. On je bio ponosan na svoju službu, svoju ženu, sina i kćerku. Nije više kasnio na ručak. Uveče je djeci pomagao da napišu zadaće, prvo osnovnoškolske, zatim srednjoškolske. Svoje je prijatelje darivao i ugošćavao. Vodio ljubav sa svojom ženom. Na izborima glasao ne previše desno, ni previše lijevo. Postao je direktor Gradske pošte, potom generalni direktor Državne pošte. Svake godine ljetovao s porodicom na moru, u istom gradu, u istom hotelu. Jednom je zaboravio svoj kofer s odjećom. Možda je kofer bio i zaturen u putu, nije se sjećao. Tri je dana nosio istu odjeću. Kad mu je to dosadilo, od svoje žene posudio je laku večernju bluzu. Isprva se ljutio na zadirkivanja sina i kćerke, ali je vrlo brzo omekšao i svi su se slatko smijali. Svakodnevni stres liječio je večernjom cigarom. Sin i kćerka stasavali su i došlo je vrijeme za fakultet. Kćerka je upisala Pravni fakultet, po očevoj želji. Bio je zadovoljan. Dok je drijemao u fotelji, poslije ručka, prišao mu je sin i bojažljivo rekao da želi studirati umjetnost. Skočio je iz fotelje i počeo vikati o novcu, o stabilnosti, o porodici. Sin je prkosno slušao. Žena ih nije uspjela pomiriti. Rekli su ružne stvari jedan drugom. Sin se, iste noći, spakovao i otišao. Dugo nisu razgovarali. Boljelo ga je to. Par mjeseci poslije, navukao je gadnu prehladu. Nije otišao na posao. Zazvonio je telefon. Javio se. Sin.
“Mislio sam da si na poslu.“
„Nisam. Bolestan sam.“
„Je li gadno?“
„Nije. Šta trebaš?“
„Mamu, je li tu?“
„Izašla je.“
„Reci joj da me nazove. Ima broj.”
Spustio je slušalicu. Sjeo u fotelju. Suze su mu klizile niz obraze, ali to je pripisivao prehladi. Istu noć je od žene uzeo sinovljev broj i nazvao ga. Pričali su sat vremena. Uglavnom o ničemu. Svađe kao da nije bilo. Život je krenuo dalje. Kćerka se udala za mladića koji mu se nije dopadao. Nije htio ništa reći. I dobro je što nije, jer se ispostavilo da je brak sretan i prosperitetan. Naučio je lekciju koju mnogi roditelji nikad ne nauče: životi djece pripadaju samo djeci. Sve je ostalo lutrija. Stigli su unuci. Prvo od kćerke, zatim od sina. Sin se preselio u inostranstvo, postao slavan umjetnik.
Gospodin Herman je otišao u penziju. Kosa je sijedjela, bore se produbljivale. Pomagao je unucima da napišu zadaće. Mučio ga je išijas i artritis. Žena je počela zaboravljati. Doktori su rekli: Alchajmer. Šetao je s njom, podsjećao je, lijepio svuda naljepnice s imenima stvari. Ubrzo je sasvim podjetinjila. Kad bi je poljubio isto kao onda kad je zakasnio na ručak, ugledao bi tračak prepoznavanja u njenim očima. To ga je veselilo i raznježivalo. Sve je teže hodao. Obilazili su ga djeca i unuci. Donosili mu knjige, voće i poštanske marke.
Na ženinoj sahrani bilo je puno ljudi. Dovezli su ga u invalidskim kolicima. Ljudi su šaputali: to je gospodin Herman, bivši direktor Državne pošte. Opet je osjetio suze kako klize. To je to, mislio je. Ali nije bilo. Više nije mogao hodati. Kćerka se preselila kod njega, kupala ga, kuhala i pazila ga. Sin se vratio iz inostranstva da bude s njim. Jedne noći, iz šale, sin mu je nataknuo sestrinu bluzu na ramena. Smijali su se kako se dugo nisu smijali. I Herman se smijao, svojim krezubim ustima. Par dana poslije, sin i kćerka su ga okupali, obukli u pidžamu i stavili na spavanje. Probudio se u gluho doba. Vidio je odsjaj mjesečine na plafonu. Mrak se zgušnjavao, borio se za dah.
„E sad je to to“, šapnuo je.
Biti odista mrtav, ne probuditi se u grobu, to je bila posljednja misao gospodina Hermana.
Mordekaj je, u bašti Palas hotela, nestrpljivo čekao da se kafa ohladi. Dotaknuo je šolju. Bila je hladna. Umočio je prst. Kafa je bila potpuno hladna. Kako? Zbunjeno je pogledao oko sebe. Siva mačka u rogu gramofona gledala ga je svojim žutim očima.
„Hermane, prijatelju.“
Mordekaj se trgnuo. Ispred njega stajao je nepoznat čovjek, široko se osmjehujući.
„Ti si se, Hermane, sakrio u mišju rupu…“
Mordekaj je odlučno ustao i oštro rekao:
„Gospodine, zamijenili ste me s nekim.“
Osmijeh na strančevom licu je izblijedio.
„Stvarno? Zakleo bih se… Oprostite, molim vas.”
Stranac se naklonio i otišao. Mordekaj je ostavio nekoliko kovanica na stolu. Osvrnuo se prema gramofonu. Sive mačke nije bilo. Čudno. Zakleo bi se da se mačka, sekund prije nego ga stranac oslovio, nasmijala.
No, dobro.
Mordekaj je izašao iz bašte Palas hotela i krenuo kući.
Priče o Mordekaju: Budna kuća, Naopako drvo, Stakleno polje, Pruga u ravnici, Čovjek koji je smetao, Mrlja
